Una Bebek, 16-godišnja učenica trećeg razreda gimnazije ‘Fran Galović’ u Koprivnici, sve uspješnije gradi svoj put u svijetu prirodnih znanosti.
Nakon što je osvojila prvo mjesto na državnom Turniru mladih prirodoslovaca, nedavno je kao kapetanica hrvatskog tima sudjelovala na međunarodnom natjecanju u Gruziji, s kojeg se vratila sa srebrnom medaljom. Iako je poznata po dvjema knjigama koje je napisala, danas je sve više zaokupljaju istraživanja, eksperimenti i nova znanstvena otkrića.
Na državno natjecanje prijavila se s profesoricom, a da pritom nisu ni znale mnogo o samom natjecanju. Zbog kasnije prijave imale su manje vremena za pripremu istraživačkog rada, koji je zahtijevao sve, od teorijske razrade do rezultata i zaključaka.
Unatoč tome, Una je dobila poziv na natjecanje, gdje ju je čekao pismeni ispit koji se pokazao drukčijim od onoga na što je navikla u školi.
– Prvi put kad sam vidjela taj ispit, prvih pet minuta sam mislila: “Ja ništa ne znam”, “Što je ovo”, “Vodite me natrag doma”. Ali onda kad sam se smirila i krenula, samo sam pisala i stvarno do god nisu izašli rezultati nisam znala jesam li dobro napisala ili ne. Mislila sam da nisam i onda sam se stvarno jako iznenadila kad su došli rezultati i da sam najbolje napisala i oborila rekord – prisjetila se Una.
Za razliku od klasičnih ispita, zadaci su zahtijevali logičko razmišljanje, povezivanje teorije i eksperimenata te zaključivanje. Nakon pismenog dijela uslijedila je obrana istraživačkog problema, kao i uloga oponentice u raspravi o radu drugog natjecatelja. Una je i u tom dijelu ostvarila odličan rezultat te na kraju osvojila prvo mjesto na državnom turniru.
– Stvarno nisam ni najmanje očekivala. Oni su samo spojili laptop na televizor i prvo ime je pisalo Una Bebek i stvarno smo i profesorica i ja ostale u šoku jer nismo uopće očekivale – rekla je.
Od natjecatelja do prijatelja: “Znanost nam je zajednička stvar”
Uspjeh na državnoj razini bio je tek početak priče. Una je nedavno predstavljala Hrvatsku na Međunarodnom turniru mladih prirodoslovaca u Gruziji, gdje je imala i dodatnu odgovornost – bila je kapetanica hrvatskog tima.
Ta joj je uloga donijela brojne izazove jer nije bila odgovorna samo za vlastito znanje i nastup, nego i za cijelu ekipu. Odluke je ponekad trebalo donositi u samo nekoliko trenutaka, bez mogućnosti da se unaprijed predvidi baš svaka situacija.
– Odgovornost je stvarno velika i drago mi je da su mentori vjerovali u mene, da ja to mogu i da ću biti najbolja za tu ulogu. Teško je, ali nekako kad ne moraš gurati samo sebe nego i ostale i tebi je lakše jer kroz tu priču i samu sebe uvjeravaš u to da će sve biti okej i da znamo puno više nego što mislimo da znamo i da se možemo boriti protiv ostalih timova – objasnila je Una.
Dodala je kako se dio taktike može pripremiti unaprijed, no za nepredviđene situacije i spontane odluke odgovoran je kapetan. Zato joj je posebno drago što je dobila priliku preuzeti tu ulogu, a smatra i da ju je dobro odradila. Hrvatski tim iz Gruzije vratio se sa srebrnom medaljom, no Uni je s natjecanja ostalo mnogo više od samog rezultata. Posebno pamti prijateljstva koja su se razvila među mladima iz različitih zemalja, iako su se tijekom natjecanja međusobno nadmetali.
– Stvarno iskustvo je predivno i da nema te medalje, svejedno bi nam ostalo u jako lijepom sjećanju jer smo se stvarno tamo svi zbližili. Tim iz Kazahstana bio nam je nekako najbliži i dalje se čujemo, pitamo jedni druge kako nam je u školi i tako. Tamo smo imali borbe i mi bismo trebali biti suparnici, ali mi smo si svi bili dobri međusobno i eto, to mi je ostalo nekako u najljepšem sjećanju, da nas je znanost povezala iako smo svi toliko različiti, a znanost nam je zajednička stvar i ostali smo si svi dobri – ispričala je.
Uz znanstvene uspjehe ne zaboravlja prvu ljubav: “Pisanje će uvijek ostati tu sa mnom”
Una je poznata i po svojem književnom stvaralaštvu. O njezinom talentu za pisanje već smo pisali, kada je sa samo 14 godina iza sebe imala dvije objavljene knjige. Tada je govorila o želji da svojim riječima potakne ljude na više empatije, poštenja i zajedništva.
Danas joj obveze u školi i znanstvenim natjecanjima ostavljaju manje vremena za pisanje, no ne smatra da je tu ljubav ostavila iza sebe.
– Prvo sam u osnovnoj školi bila baš za pisanje i samo sam pisala. Objavila sam dvije knjige i trenutačno više baš ne pišem jer ne mogu sve uskladiti, i znanost i pisanje i školu i sve obveze koje imam, ali to pisanje će uvijek ostati tu sa mnom i nadam se da ću se vratiti jednog dana – rekla je.
Iako se književnost i prirodne znanosti na prvi pogled čine kao dva različita svijeta, Una smatra da se međusobno nadopunjuju. Upravo joj je ranije iskustvo s pisanjem pomoglo u pripremi istraživačkog rada za natjecanje, ali i u predstavljanju vlastitih rezultata.
Više o Uni i njezinom književnom stvaralaštvu pročitajte u našem ranijem razgovoru OVDJE.
Iza medalja kriju se i teški trenuci, priznaje “Nekad je bilo jako, jako teško”
Iza medalja i lijepih rezultata ipak se krije i ona manje vidljiva strana natjecanja. Prošla je godina za Unu bila posebno zahtjevna jer je istodobno sudjelovala na državnom i međunarodnom natjecanju, a uz sve to morala je ispunjavati i školske obveze.
– Prošla godina bila je jako turbulentna, kako bi se reklo, jer sam uz međunarodno imala i državno natjecanje i uspostaviti ravnotežu sa školom nije baš lako. Imala sam dosta izostanaka jer sam morala raditi stvarno jako puno pokusa i to mi je oduzelo jako puno vremena, ali nekako uvijek nađem vremena za sebe i da se družim s prijateljima. Jest da je to prošle godine bilo malo manje, vjerojatno će i ove godine biti tako, ali nekako se uvijek nađe – ispričala je.
U takvim trenucima veliku ulogu imaju ljudi koji su uz nju i onda kada rezultati nisu na prvom mjestu. Na pitanje tko joj je najveća podrška, Una bez razmišljanja izdvaja svoju obitelj – mamu, tatu i sestru, ali i širu obitelj te profesoricu koja je potiče da nastavi dalje.
Koliko joj je sve to ponekad teško padalo, najbolje opisuje trenutak koji je njezinoj mami posebno ostao u sjećanju.
– Najveća podrška mi je moja obitelj, definitivno, mama, tata i sestra koji su bili tu uz mene kada sam plakala. Najviše je mami u sjećanju ostalo kada sam jednog dana došla i samo sam joj se rasplakala i rekla: “Što ja imam od života da samo radim i učim?” Ali nekako se sve na kraju isplati i stvarno su uvijek bili tu za mene i poticali me da dalje radim. Sestra i tata, daljnja obitelj, oni su uvijek tu. Profesorica koja mi daje podršku da nastavim dalje, uvijek je tu za mene. Priznajem, nekada je bilo jako, jako teško, ali uvijek su tu za mene i uvijek mi daju poticaj da nastavim dalje i stvarno bez njih ne bi bilo ni ovog svega – iskreno je rekla Una.
