Na pitanje tko je ona i čime se bavi, prvi je odgovor godinama bio – knjižničarka. Bez obzira gdje je i što je radila, sve se vrtjelo oko knjižnice. Tek je odnedavno samu sebe naučila nazivati književnicom, urednicom i pripovjedačicom, a u sve navedeno, najčešće se odaziva na ‘mama’. Ona je Ivanka Ferenčić Martinčić, ravnateljica Narodne knjižnice Virje, autorica nekoliko slikovnica, priča za čitače početnike, a sad i romana za odrasle.
– U knjižnicama radim već petnaest godina, pišem već deset, a u posljednjih nekoliko godina stekla sam napredovanje u zvanje Višeg knjižničara, certifikat Interpert Europe za interpretacijskog vodiča i titulu Majstorice pripovijedanja na Prvom hrvatskom studiju pripovijedanja – kaže nam odmah na početku razgovora.
Na pitanje odakle ‘žica’ za pisanje, prisjetila se kako je odmalena izmišljala svoje priče. Sa školom, čitanjem i lektirama nije bila u baš najboljim odnosima, no uvijek je sanjarila o tome kako će raditi crtane filmove. Za to, kaže, nema nikakvog afiniteta, no dječji snovi o tome ne brinu.
– Odrasla sam u kući prepunoj knjiga, ali knjige su bile nešto mamino, kasnije i sestrino. Koristila sam ih za izrađivanje kućica za figurice iz kinder-jaja. Ne znam kako se dogodilo da sam postala strastveni čitatelj i knjiški moljac. Pisanje priča je nešto što sam počela raditi za sebe, nikad svjesno planirajući biti pisac – priča Ivanka.
Njena prva knjiga bila je Matilda i vještičji mačak, priča za čitače početnike, svojevrsni magični realizam za djecu u onom, njoj i danas najdražem malom formatu koji je dovoljno velik da sama čitaju pa ‘prave knjige’ radije nego slikovnice. Njene priče uglavnom počinju kao nasumične scene s likovima koji postoje na rubu svijesti.
– Kad im dam malo pažnje i vremena bez problema se razviju u okosnicu priče i likove s pozadinskom pričom i razvojem ličnosti. U praksi to znači puno sumanutih sati sasvim nerazumnog maštanja, za kojima slijedi još puno napornih sati tipkanja – kaže pa dodaje da sva njena djela ne nastaju na isti način. Proces pisanja je za nju nešto čudesno.
– Stvaranje priče i prelijevanje nečeg nepostojećeg, nestvarnog, izmaštanog na tipkovnicu i pretvaranje u stvarnu priču koju možeš podijeliti s drugima. To je nešto uistinu čudesno. Teško opisivo, baš kao zaljubljenost – priča nam. Ivanka je mama trima vrlo različitim mališanima koji imaju velike zahtjeve i to je možda jedini razlog zašto ustraje u pisanju.
– To je vrijeme koje je samo za mene, koje mi donosi potpuni odmak od svakodnevice. Bilo bi baš super da to vrijeme nije uglavnom noću, ali što je tu je. Mame moraju biti fleksibilne, kao i pisci – dodaje žena koja piše već više od deset godina.
– Ne mogu reći da sam razmišljala o tome je li mi se stil promijenio otkad sam počela pisati. Svi su moji naslovi toliko različiti da je ih je teško uspoređivati. Ono što im je možda svima zajedničko jest jedan narativni ritam koji često zadaje muke lektorima. Započinjem rečenice veznicima i s puno inverzija. Ne radim to planski, to je kao boja mojeg unutarnjeg glasa. Daje tekstovima ritam i atmosferu sjedenja pored peći i slušanja nekog mudrog pripovjedača koji vam priča bajke – kaže ravnateljica virovske knjižnice.
Dječje priče počela je pisati jer je radila s djecom u knjižnicama, zapravo kako bi djecu zaljubila u čitanje i pretvorila u male knjigoljupce. Zanimalo nas je koji su sve izazovi stvaranja jedne slikovnice.
– Kod slikovnica sve je izazov. Neke počnu kao priče pa se sretnu s izdavačem koji ima viziju pretvoriti ih u slikovnice. Neke pak počnu kao ideje za slikovnicu pa tek onda nastaje priča. Zaista ne lažem kad kažem da je baš teško, bilo zbog stanja u hrvatskom izdavaštvu, cijena tiska, hiperprodukcije ili tisuću drugih boljki. Teško je uhvatiti trenutak da se na jednom mjestu, u jednom trenutku nađu urednik, autor i ilustrator koji će imati tu posebnu dinamiku da zajedno naprave slikovnicu. Treba napraviti proizvod zanimljiv i roditeljima i djeci, a istovremeno zadržati onu neku neuhvatljivu čaroliju književnog i likovnog djela – otkriva.
Osim dječjih djela, Ivanka piše i romane. U posljednjih 10 mjeseci Ivanka je izdala dva romana, prvi i drugi dio trilogije.
– Nakon romana Krv mojih predaka koji je izašao u studenom prošle godine, sada su i Kosti mojih predaka ugledale svijetlo dana. Postoji dugački proces koji knjiga mora proći od trenutka kad ja natipkam ‘KRAJ’ pa do trenutka kad je čitatelji uzimaju u ruke, a kako sam ja na Kostima počela raditi dok prvi dio još nije ni imao svog izdavača, sada smo bez problema mogli čitateljima skratiti čekanje između nastavaka – otkriva spisateljica čiji su romani urbani fantasy trileri. Bogati su motivima pop kulture i pisani u maniri tzv. young adult romana, no u isto vrijeme ne ciljaju na mlađu publiku, a njihova priča prati neljudsku vrstu koja čuva naš svijet.
– Počinje s jednom knjižnicom, a završava, pa.. vidjet ćemo još kako će završiti. Ono što mi je važno jest da svaka knjiga ima svoj početak i kraj. Ne završavaju s ‘clifhangerima’. Čitatelji mogu nakon prve ili nakon druge reći ‘to je za mene dosta’ i ne nastavljati dalje jer je glavnina radnje razriješena. Ostaju tek neke niti koje moraju ostati da se povežu s idućim nastavkom – kaže Ivanka koja ne može precizno odgovoriti na pitanje koliko joj treba da napiše jedan takav veliki roman.
– Na Kostima sam radila dvostruko dulje od Krvi. Trebalo mi je više od godinu dana da zaplet i teme kojima sam se bavila u Kostima dovedem do vrtoglavog raspleta na koji sam baš ponosna. Očekujem da će pisanje Pepela, zadnjeg nastavka trilogije, biti brže jer imam puno više gotovog teksta koji je nastajao paralelno s prve dvije knjige – rekla je.
Pri samom kraju razgovora, pitali smo koje su osobine poželjne da bi netko postao pisac.
– Nekad mi se čini da je lakše nabrojiti koje mane treba imati osoba pa da si ne može pomoći, nego postati pisac. Tvrdoglav, maštovit, nerazuman, uporan, beznadni sanjar… Nastavi niz. Mora biti čitatelj. Eto, to je jedino što je zapravo nužno i bez toga ne ide – kaže ona.
U posljednje vrijeme dobiva rukopise na recenziranje, beta čitanje i uređivanje i u tome se najbolje ogleda tko je čitatelj, a tko ne. Osoba može imate predivne ideje i premise, genijalne zaplete i neočekivane rasplete, ali ako nema stila u pisanju, ako ne barata riječima kao alatom, onda je takve priče jako teško spasiti, kaže Ivanka.
– Ne govorim o pravopisu i gramatici jer za to postoji lektor, korektor, urednik. Govorim o samom bogatstvu rječnika, razumijevanju semantike i ‘storytellingu’. Netko tko gleda puno filmova može izmisliti sjajnu priču. Ali napisati sjajnu knjigu može samo osoba koja čita. Baš kao i u sportu. Važno je imati prirodnu predispoziciju, ali bez treninga ne ide. Visoka osoba je samo visoka, ako ne trenira, nikad neće biti košarkaš. Tako je i maštovita osoba samo maštovita, ako nije uronila u književnost i istrenirala svoj rječnik – rekla nam je za kraj Ivanka Ferenčić Martinčić.
