Različiti ljudi o različitim stvarima različito misle, no ako bismo se trebali složiti oko toga što je istinski simbol Podravaca i Podravine, gotovo je sigurno da će svatko pomisliti na – pijetla. Podravski pijetao, pevec, pevčec, picok ili kako ga se već naziva u našim selima i gradovima, uistinu je nezaobilazni identifikator ‘našeg čovjeka’ i jedan od rijetkih simbola kojeg svojataju svi stanovnici naše županije, a bez da o tome ima nekih prijepora ili da na njega netko polaže nekakvo ‘izričito pravo’. U Đurđevcu su ga prema legendi lansirali iz topa i tako spasili naše prostore od Turaka, na naivnim je slikama visoko na Eiffelovom tornju, plamen poput feniksa ili veći od cijelog jednog podravskog sela, prvi nas budi iz naših dvorišta ili je donedavno, uz Lončarićevog drvenog pijetla kod upravne zgrade Podravke i onog ispred Muzeja prehrane, stajao na vjerojatno najvišoj točki grada – podravkinim silosima.
U kolovozu ove godine pijetao sličan onome na pakiranju svima omiljene kokošje juhe, uslijed dotrajalosti i oštećenja – sasvim razumljivo jer na silosima je ‘od navek’ odnosno barem od kraja šezdesetih godina – skinut je i poslan na restauraciju, a zamijenio ga je mural zagrebačkog autora Borisa Barea koji se na visini od četrdesetak metara prostire na površini od 300 kvadratnih metara. Suradnja je to Podravke i Udruge za promicanje kulture i umjetnosti Mamuze, a u sklopu ovogodišnjeg Street Art Festivala. Izvrstan je to spoj suvremenosti i tradicije jer moderno oslikan pijetao u naručju radnika na biciklu (usput, još jednog od simbola našeg grada) upotpunjen je originalnim podravkinim logotipom i tipografijom, a Koprivnica je ponovno na svojoj najvišoj točki u gradu dobila svoj stari gradski simbol u sasvim novom ruhu primjerenom suvremenim prilikama i zbivanjima. Osim toga, Podravka je, mora se priznati, još jednom pokazala da cijeni i čuva svoju tradiciju te pomaže razvoju kulture lokalne zajednice te da ide u korak sa suvremenim trendovima, a što je ujedno i odlična poslovna strategija približavanja proizvoda ‘mlađoj publici’ i nekim novim potrošačima koji pak današnjim načinom života možda i više nego prije trebaju kvalitetne instant gotove proizvode u svom pretrpanom svakodnevnom rasporedu. U svakom slučaju, višestruko izvrstan potez na tragu one poznate ideje ‘društveno odgovornih kompanija’ o kojoj upravo u kontekstu Podravke i Koprivnice često slušamo i čitamo. To potvrđuju i komentari na društvenim mrežama koji su mahom pozitivni, iako se još uvijek pronađe netko tko velikim tiskanim slovima i bez obrazloženja o svemu jedino ima za reći ‘DI JE NESTAL ONAJ PEVEC KAJ SU GA MAKNULI’ ili ‘VRNITE GA DI MU JE I MESTO’ ili nešto slično s jednako malo loše sročenih ‘argumenata’.
Nije, međutim, svrha ovog teksta hvalisati Podravku, nego tek još jedanput ponoviti ono o čemu je već bilo riječi, a zbog čega se i ‘reagiralo’ opsežnim tekstom u ovim novinama. To je ono na što se ‘trebamo furati’ i to je način na koji ‘to treba furati’, slično kao što se i Drava kao drugi snažni identifikator Podravaca i Podravine (dovraga i bestraga, pa čak je imamo u vlastitom imenu, unatoč tome u čijoj je ‘ingerenciji’) na suvremeni način ‘fura’ nedavno otvorenom izložbom na ovogodišnjem Drava Art Biennalu. Ali što ja o svemu tome uostalom uopće i znam, pa nemam završeno niti visoko obrazovanje…
Kokoš koja nije ćorava
