Danas ću si dozvoliti malo sentimentalnosti i subjektivnosti.
Na današnji dan (četvrtak je doduše kako ovo pišem, 18. travanj) prije 4 godine odrezala sam kosu. Točnije rekla sam svojoj frizerki da ju odreže jer nisam ipak stručna ni talentirana po tom pitanju. Sjećam se da sam nekoliko dana kasnije došla na svoje, sada bivše radno mjesto (radilo se o Radio Dravi, nemo se lagali) i dala otkaz i otišla raditi na RGP.
Sjećam se da mi je tadašnji šef rekao Znao sam, previše si promjena napravila u proteklih par mjeseci i onda si još došla s odrezanom kosom, rekao sam ja curama da ćeš ti dati otkaz i otići. Ni jedna žena ne reže kosu ako nije spremna napraviti još neke promjene u svom životu nakon toga.
Bio je u pravu.
Jedno kratko vrijeme nakon što sam dala otkaz i otišla sa najslušanijeg radija u nesigurnost kako su mi svi moji bližnji govorili, srela sam prijateljicu koja me pitala kaj ima novog kod mene, rekla sam NIŠTA. U čudu me gledala i nadovezala se Kako ništa kad imaš kratku kosu na što je iz mojih ustiju krenula lavina riječi Joj da, ošišala sam se, e da i preselila sam se u stan, nisam više doma kod mame i tate, e da i dala sam otkaz na Dravi, joj da, e i nisam više u vezi.
Sjećam se da je ostala šokirana i na to rekla kako joj se ipak čini da ima nekih sitnijih noviteta kod mene.
Ja i dalje nemam pojma o čemu ona priča!!
Šalu na stranu, tek kad sam prvi puta to sve izgovorila na glas prijateljici koju nisam vidjela mjesecima, postala sam svjesna da sam napravila drastične promjene u svom životu. Promjene zbog kojih nisam požalila ni u jednom jedinom trenutku, promjene zbog kojih ni dan danas ne žalim jer kad pogledam unatrag sve je točno onako kako sam sama odabrala i bez laganja samoj sebi, sretna sam što sam ih napravila.
Zašto ovo sve pišem?
Zato da bi shvatili ono što ću sada početi pisati. I zato da mi tata ponovno kaže – Dado sine, ti si ko otvorena knjiga.
Nisam tata, nisam.
Dado čuva za sebe sve što treba čuvati. Ovo su životne stvari koje su na neki način poznate onima koji znaju moj poslovni put, a s druge strane mislim da će dobro doći onima koji se dan danas boje.
Boje otići od poznatih situacija, ljudi, posla, okruženja…
Ja ću danas o poslu.
Evo je, kreće napokon!! Praise the Lord!
Prije 4 godine došla sam na RGP. Kao što sam već rekla, iz sigurne okoline otišla sam u apsolutnu nesigurnost.
Šta je to, jel taj radio netko sluša, nikad čuo/la nisam za njega – okvirne su fraze kojih sam se naslušala i u njima vidjela samo izazov. Izazov za sebe i ljude s kojima sam došla raditi.
Četiri godine kasnije Radio Glas Podravine postao je lider slušanosti u našem gradu, nalazi se i pri vrhu ljestvice i na razini županije.
Četiri godine kasnije, moje je srce zadovoljno. Iako je pretrpilo puno toga, iako je i odustajalo pa se vraćalo.
Ne mogu vam opisati kolika je veličina tog zadovoljstva. Dok primiš te papire u ruke, te papire koji pokazuju statistiku slušanosti u našem gradu i napokon shvatiš da svi oni pozivi izdavačkih kuća koji su počinjali s Nina Badrić ima novi singl, a mi bi govorili Znamo, hvala, ali mi stvarno želimo ići u nekom drugom smjeru iako smo svjesni tko je Nina, tko je Tony, tko je Mišo, tko su Prljavci… mi bi probali nešto drugo, znate. Mi bi probali uz one dobre poznate urbane i alternativne glazbenike progurati i našu koprivničku scenu, mi bi vam htjeli malo ljudima ponuditi U pol’ devet kod sabe ili bend Ti, ja i moja mama. Mi bi vam malo išli tamo gdje ni veliki radiji se ne usude ići. Mi bi vam tamo malo. Da vidimo kako je tamo. Odgovor je uvijek bio s druge strane telefonske linije Ajoj, sretno vam.
Teško je. Jako je teško. Bilo je puno uspona i padova. Propitkivanja radimo li pravu stvar. Trebamo li se prilagoditi većini. Trebamo li pokleknuti i početi puštati ono što većinom druge radijske postaje puštaju. Nekako smo svi skupa odlučili da ne trebamo. I evo nas, četiri godine kasnije, držiš te papire u rukama i gledaš vodeće pozicije u raznim dobnim kategorijama i sretan si. Sretan kao malo dijete. Bez imalo pretjerivanja. Uspjeli smo ponuditi nešto drugačije, ostali smo ustrajni u tome i kada je sve govorilo STANI i uspjeli smo uz sebe okupiti ljude, slušatelje, željne drugačijeg. Uspjeli smo dokazati da mali radio može biti itekako velik. Mali čovjek može itekako napraviti promjene u društvu. I hvala vam na tome na današnji dan. Hvala vam puno svima koji ste uz nas svakodnevno. Koji ste odlučili biti drugačiji, koji ste odlučili poštovati glazbu koju vam dajemo, koji ste isto kao i mi bez predrasuda prema ičemu ili ikome drugome, ali baš bi probali biti malo drugačiji. Dokazali smo da u moru glazbe koju mi nismo željeli, jer htjeli smo nešto drugačije, ima jako dobre, kvalitetne glazbe koja ima svoju publiku.
Zašto vam ovo pišem.
Prije svega zato jer sam sretna, neizmjerno sretna.
A također i zato jer vam želim poručiti da vrijedi pokušati. Vrijedi pokušati, truditi se , sljediti svoje srce, ostati dosljedan sebi, imati svoje principe.
Jebemu sve, kad tad se to isplati.
