- Ne tako davno bili smo među četiri najrazvijenije hrvatske regije – odmah iza Zagreba, Istre i Rijeke. Danas smo, o žalosti, u donjem dijelu ljestvice
Naša se županija, prema posljednjim podacima Državnog zavoda za statistiku, našla među onima s najnižim prosječnim plaćama u Hrvatskoj.
U lipnju smo u prosjeku primali 1039 eura neto i time smo završili u društvu onih s dna ljestvice: požeškoga, bjelovarskog i vukovarskog kraja te, na koncu, uvjerljivo najgore u državi, Virovitičko-podravske županije u kojoj je neto plaća tek 996 eura.
Statistički podaci otkrivaju i kako je na sjeveru RH plaća u proteklih godinu dana najviše rasla na međimurskom (za 131 euro), a najmanje na koprivničkom području (115 eura).
O tome da smo se proteklih desetljeća gospodarski ozbiljno srozali prema gotovo svim pokazateljima – a posebno po bdp-u, novostvorenoj vrijednosti i plaćama – trubimo na ovome mjestu već godinama. Ne tako davno bili smo među četiri najrazvijenije hrvatske regije – odmah iza Zagreba, Istre i Rijeke. Danas smo, o žalosti, u donjem dijelu ljestvice, među najnerazvijenijima.
Gospodarstvo naše županije ozbiljno je stradalo u tranziciji. Mnoge su firme propale, ugašeno je svako četvrto radno mjesto. Dogodilo se bolno restrukturiranje Podravke i Bilokalnika, gašenje križevačkog Čelika, Mlinara i mesne industrije, krah koprivničkih poduzeća Sloga, Pomka, Izvor i Rapid, propast đurđevačkih društava Segrad, Natura i Programat.
Podaci zavoda za mirovinsko osiguranje, primjerice, otkrivaju kako je naša županija u proteklih 20-ak godina izgubila čak desetak tisuća radnih mjesta. U istom razdoblju, primjerice, varaždinski je kraj dobio 6000 radnih mjesta više, a međimurski oko 5000. Prije dva i pol desetljeća pak varaždinska mljekarska industrija Vindija imala je tek oko 300 zaposlenih. Danas sustav Vindija zapošljava više od 4000 ljudi. A prije 25 godina koprivnička grupa Podravka zapošljavala je više od 7000 radnika, danas ih u županiji s Belupom ima tek oko 4000.
- Statistika nam otkriva i kako je prosječan radnik u Podravki d.d. lani zarađivao tek šest posto više od prosječnog radnika u gradskoj tvrtki Koprivničke vode čija je mjesečna plaća iznosila oko 6120 kuna
Tijekom 2000. godine naša je županija s bdp-om od gotovo 6000 eura (Hrvatska je tad imala oko 5500 eura po stanovniku) bila četvrta najjača u zemlji, iza Zagreba, Istre i Rijeke. Do 2020. godine hrvatski bdp rastao je za 128 posto, varaždinski za 135 posto, međimurski za 146 posto, bjelovarski za 123 posto, zagorski za oko 100 posto. A naš tek za 60-ak posto, što znači da se Hrvatska u tom razdoblju razvijala duplo brže od Podravine i Prigorja.
I danas smo, tako, tu gdje jesmo. S mizernim plaćama i skromnim rastom, unatoč stvorenoj percepciji o snazi naše industrije predvođene Podravkom, Belupom, Hartmannom, Carlsbergom. Ta industrija, doduše, Koprivnicu izdvaja iznad prosjeka, ali ne i cijelu županiju koja je danas u skupini slabije razvijenih. Ne možemo se oteti dojmu da nije moralo baš tako biti.
Statistika je jako zeznuta stvar. Često skriva pravo stanje stvari, ali ponekad zna otkriti neugodnu istinu. Evo, recimo, Podravka. Prema njihovim službenim brojkama, prosječna neto plaća u matičnoj tvrtki Podravka d.d. (bez Belupa i drugih poduzeća iz grupe) lani je iznosila oko 6500 mizernih kuna i bila je veća za 6,5 posto u odnosu na godinu ranije. Inflacija je lani bila gotovo 11 posto.
Da nova uprava predvođena Martinom Dalić nije u nekoliko navrata dizala najniže plaće u pogonima i logistici, te bi brojke bile još poraznije. No, ostao je i dalje problem onih s VSS-om i višim školama koji primaju ‘običnu’, a ne rukovoditeljsku ili menadžersku plaću. Njihova su primanja i dalje mizerija u odnosu na uspješne tvrtke iz branše. Ali, i u odnosu na radnike u pogonu. Statistika nam pak otkriva i kako je prosječan radnik u Podravki d.d. lani zarađivao tek 6 posto više od prosječnog radnika u gradskoj tvrtki Koprivničke vode čija je mjesečna plaća iznosila oko 6120 kuna.
Unatoč svim tim povećanjima i usklađivanjima radničkih primanja u brojnim tvrtkama iz naše županije, ostaje žalosna i bolna činjenica kako su nam plaće debelo ispod hrvatskog prosjeka. I kako smo po primanjima među najgorim regijama u državi.
Ne podcjenjujući ničiju razvijenost niti gospodarski potencijal, ovdje se ipak moramo glasno zapitati: kad smo se i kako, zaboga miloga, doveli do toga da nam društvo po plaćama i razvijenosti prave Požega, Bjelovar i Vukovar? I tko je kriv za takvo sramotno posrnuće?
