Piše: Željko Krušelj
Prošlog smo tjedna saznali, izuzmemo li uvijek i u svemu nedodirljivu hrvatsku metropolu i Rijeku kao veliko regionalno središte, da Koprivnica ima najutjecajniju SDP-ovu terensku organizaciju. Izvan Zagreba nema, naime, primjera da su iz nekog grada ili županije imenovani koordinatori u dvije različite izborne jedinice. Konkretno, riječ je o drugoj i četvrtoj jedinici, gdje će predizborne aktivnosti kreirati i nadgledati Mišel Jakšić i Tomislav Golubić.
Razlog tome leži i u činjenici da je upravo Koprivničko-križevačka županija doživjela najveći stupanj političkog nasilja vladajućih jer je podijeljena, točnije kao nožem raspolovljena, u dvije spomenute jedinice. Zato su Jakšić i Golubić, koji znaju situaciju na terenu, i kvalificirani za zadatke koji su im povjereni. Pritom je važna i spoznaja da će koprivnički gradonačelnik zacijelo biti i nositelj SDP-ove liste u onoj oblikom već vrlo slikovito opisivanoj dugoljastoj slavonsko-podravskoj jedinici. Osim što se tu stjecajem geografskih okolnosti našla rijeka Drava, četvrta je jedinica tipični spoj politički nespojivog, a da o mentalitetima te gospodarskim i infrastrukturnim interesima i ne govorimo.
Budimo grubo iskreni: slavonsko-podravska je jedinica izraz HDZ-ovog maksimalnog političkog prezira i omalovažavanja Koprivnice i Podravine. Svaki Podravec koji je sudjelovao u tom sramotnom političkom činu, bilo aktivnim podupiranjem takvog rješenja, bilo nečinjenjem u strankama i institucijama koje su na bilo koji način uključene u pripreme, provođenje rasprave i donošenje izmjena zakona o izbornim jedinicama, zaslužuje našu osudu, na neki način i političku stigmu.
Dosta je, drugim riječima, bilo licemjernog slijeganja ramenima i javnosti namijenjenog kmečanja na temu ‘što smo mi tu mogli’. Mogli ste, gospodo, itekako mogli iskazati nemalu razinu nezadovoljstva u stranačkim tijelima, kao i pred ‘faraonom’ Plenkovićem osobno, no tada bi bile ugrožene vaše sitne političke sinekure. To je linija koju niste spremni preskočiti pa ćete tako ostati i trajno zabilježeni u povijesti lokalnog političkog besmisla. Možda vi i nemate osjećaj srama, ali će vam možda sutra barem pred vlastitom djecom i unucima biti neugodno.
Vratimo se, ipak, SDP-u. Hrvatska je zbilja toliko turbulentna i varljiva da bi se do skorašnje superizborne godine moglo svašta promijeniti. Nije razlog tome djelovanje te i nadalje najveće oporbene stranke, već nesposobnost, kriminal i korupcija koja se veže uz vladajuće i njihovo kadroviranje u državnom i javnom sektoru. Prilog će tome biti i današnja izvanredna sjednica Sabora, sazvana sukladno ustavnim ovlastima predsjednika Milanovića, no od nje zacijelo neće biti neke opipljivije političke koristi, osim da možda i neki manji segment biračkog tijela napokon shvati gdje mi to živimo.
Pozitivna bi posljedica toga kaosa mogla biti, što su neki analitičari već upozorili, da bi Koprivnica prvi puta u parlamentarnoj praksi neovisne Hrvatske mogla dobiti dva SDP-ova saborska zastupnika. U normalnim bi državama, među koje Hrvatska zasigurno ne spada, bilo puno važnije imati dva zastupnika iz redova vladajućih, ali znajući dosadašnje HDZ-ove izabranike niti takvih desetak stranačkih poslušnika ne bio bilo neke lokalne koristi. Ovako bi barem udvostručili pritisak na vlast koja Podravinu ne smatra iole relevantnim političkim faktorom. Golubić bi tu Jakšiću bio osjetno pojačanje, ali i ohrabrujuća naznaka za lokalne izbore koji slijede za ne tako daleke dvije godine.
Tu bi, međutim, bio i kraj dobrih naznaka za SDP. Problem je ono što se stranci kontinuirano događa na državnoj razini. Prolaze mjeseci, već i godine, u kojima se stranački čelnik Peđa Grbin ne uspijeva profilirati kao istinski lider, još manje kao ličnost koju bi šire biračko tijelo identificiralo kao poželjnu alternativu narcisoidnom premijeru Plenkoviću. Stil i ton njegovih javnih istupa, ponajprije permanentna svadljivost, ne leže oku i uhu prosječnog građanina, dok je i osobno odgovoran za stalno prozivanje iz vladajućih redova za moralno posrtanje zbog nezakonitog korištenja saborske naknade.
Lako je pretpostaviti da Grbin, gledajući iz današnjih prilika, ne može voditi SDP, kao ni širu oporbenu koaliciju, u izglednu izbornu pobjedu. Do takvog su zaključka zacijelo došli i u stranci Možemo, napominjući da dio njihovih simpatizera ne bi izašao na birališta zbog koaliranja s SDP-om. Zbog čega neće biti ni predizbornog koaliranja te dvije lijeve stranke, čime je dodatno olakšan HDZ-ov ostanak na državnom kormilu. Jasno, time se ne umanjuje ni odgovornost Tomaševićeve stranke za varljivo testiranje vlastitih dosega, što je stavila iznad odgovornosti za preuzimanje vlasti na državnoj razini.
Unutarnji se SDP-ovi problemi u međuvremenu i produbljuju. Odnos SDP-Možemo se na neki način preslikao i na splitsku situaciju, točnije na tamošnji vladajući Centar, predvođen Ivicom Puljkom. Nakon sukoba u pogledu glasanja na Gradskom vijeću, u drugom po veličini hrvatskom gradu uslijedio je potpuni stranački raskol. Oni koji su demonstrativno izašli SDP-a odgovornim za tamošnje stanje smatraju Grbina, koji navodno podržava politiku fige u džepu u odnosu na potencijalnog predizbornog partnera.
Javna je tajna da situacija nije nimalo dobra ni u zagrebačkom SDP-u, gdje su odnosi s Možemo izazvali veliku turbulenciju. Zato su moguće i promjene u zagrebačkom vodstvu, s tim da je i nadalje pitanje svih pitanja jesu li u pravu oni koji zagovaraju nastavak suradnje i potencijalno poslijeizborno koaliranje s Tomaševićem, ili bi SDP više profitirao da se prema Možemo postavi kao oporba. Tu je jedina realna dilema što je od toga manje političko zlo.
Zato se uzlet koprivničkih SDP-ova, poetski rečeno, i nadalje doima kao usamljeno sunce na dalekom prozorčiću.
