S velikim optimizmom i nadom sam započela još jedan tjedan „normalnog“ ili „nenormalnog“ ali jedino mogućeg načina javljanja – online – svim sudionicima mog života, bližnjima, daljnjima, jako važnima ili manje važnima. Potrudila sam se da usvojene motivacijske slogane nadogradim novima, još neisprobanim, a koje sam željela isprobati primjenjujući ih ne bi li i sebe i sve oko sebe podigla na višu razinu s ciljem veće učinkovitosti. “Mislimo pozitivno, budimo negativni!” ili “Budimo nenormalno normalni!” ili još bolje “Budimo normalno nenormalni!”
Ovo još nisam isprobala u svojoj mikro sredini, ali bi trebalo dati veće rezultate i mogućnosti, a rekla bih čak i obavezu da svi akteri u narednom vremenu pojačaju mehanizme prilagodbe. Tijekom evolucije preživjeli su samo oni koji su se prilagodili, a mi preživjeti moramo! Ova nova ugroza, to ‘novo normalno’, isto je tako test prilagodbe. Neka pitanja koja si postavljamo iznova i u svakoj novoj situaciji su: je li uistinu normalno imati kontakte bez kontakta, tj. virtualne, on line, zapravo nestvarne? Socijalna distanca da, ali koliko dugo možemo to izdržati bez posljedica? Rekli bi u jednom dijelu naše zemlje „Dajte najte!“ jer nije „normalno“ u ovo „nenormalno“ vrijeme da susjed susjeda vidi samo preko plota da međaš ne isproba vino onog drugog.
Potreba za drugim iste vrste pa tako i čovjeka za čovjekom je kao i potreba za hranom,vodom i zrakom. Ni bez jednog se ne može. U protivnom moglo bi se dogoditi da se razvije neka čudna vrsta ljudi. Prihvatila bih da tako i bude, ali samo pod uvjetom da ta promjena razvije vrstu s više empatije, ljubavi i suosjećanja poštujući sve i svakog oko sebe.
