Mirela Čavajda ima pravo na usrani život i naša je kolektivna moralna obaveza da joj to i omogućimo.
I tako se u Hrvatskoj cijela horda moralnih oportunista sjatila nad Mirelu Čavajdu i njen fetus, taj sveti gral moralnih oportunista, braneći njegovo neosporivo i neprikosnoveno pravo na život, a svatko pri zdravoj pameti tome ne može prigovoriti jer je time suglasan ubojstvu, sudi jednom jadnom, bespomoćnom fetusu koji se pupčanom vrpcom grčevito drži za majčinu utrobu jer ne zna i ne može drugačije, ne odobrava nepovredivo pravo fetusa na postojanje u ovom moralnom i zdravorazumskom svijetu, nazadni je divljak, neosviještena budala, obični poganin ili pak lijevo-liberalni heretik, monstrum bez empatije koji prisvaja prava koja pak ima samo Svevišnji Bog, protivi se toj magičnoj biološkoj slučajnosti koju još zovemo i život, a koja, podrazumijeva se, počinje začećem i općenito je ništa drugo nego jedan odvratni moralni gubavac kojeg treba izopćiti iz ovog moralno čistog društva. Pravo na život zato je, složit ćemo se, neosporno i neprikosnoveno pa čak i ako je taj život usran.
Mirela Čavajda ima pravo na usrani život i naša je kolektivna moralna obaveza da joj to i omogućimo. Svi smo mi u ovoj isušenoj kaljuži jednako odgovorni za nju i za njezino tijelo i svi mi jednako i zajedno na tome trebamo ustrajati, uprti sve svoje nadljudske snage u to da Mirela Čavajda ima pravo patiti, plakati, biti istrgnuta od svog života, svog prvog djeteta, svog muža i svoje obitelji, razvlačiti se u medijima poput kakve kužne pljuvačke, navlačiti se po bolnicama poput kakve bakterije otporne na antibiotike, biti predmet interesa politike, a ne trudna žena s tumorskim plodom, broj medicinskog kartona koji se opetovano analizira i o kojem se svakodnevno raspravlja kao o kakvoj cirkuskoj atrakciji.
Svi mi zajedno moramo nastaviti vući konop kojim Mirelu Čavajdu potežemo dalje na dno postojanja, silujemo i dehumaniziramo i svodimo na emotivnu ništicu. Svi mi zajedno moramo u duhu napretka i civilizacije inzistirati na perpetuiranju nezamislive ljudske agonije kakvu čovjeku može priuštiti samo drugo ljudsko biće jer pravo na život neosporno je i neprikosnoveno pa čak i ako je taj život usran. Tko smo mi i tko nama daje pravo da joj to i ne omogućimo?
Grga ima pravo na usrani život i naša je kolektivna moralna obaveza da mu to i omogućimo.
Grga, a ne fetus, jer Grga je u našim moralno pročišćenim umovima već velik i snažan dečko, završio je škole, oženio je najljepšu djevojku u selu, zaposlio se, izgradio kuću i već čeka svoje drugo dijete. Grga, taj prekrasni mladi muškarac s lateralnim teratomom veličine šake koji pritišće zdrave dijelove mozga i moždanog debla, hidrocefalusom i proširenom lubanjom prošaranom velikim i malim cistama, ima pravo na svoj usrani život i uspio je svim izgledima i dijagnozama unatoč samo zato jer smo mu mi, moralni oportunisti, to pravo omogućili i zajedničkim ga snagama donijeli na ovaj moralan i zdravorazumski svijet.
Grga, nadareni mladić s teškim oštećenjima mozga, prikovan za kolica i s teškom mentalnom retardacijom, doživotno ovisan o svojim sve starijim i sve nemoćnijim roditeljima i o cjevčici za hranjenje, s dekubitusima i mišićnom atrofijom, živo je i ljudsko biće i ima neosporivo i neprikosnoveno pravo na svoj usrani život. Tko smo mi i tko nama daje pravo da mu to i ne omogućimo?
