Svima onima koji kroz svoj život često čuju – Previše ti je stalo. Previše se daješ.
Svima onima koji što god radili, koga god voljeli, što god pokušavali, uvijek daju sve od sebe, nekad sebi na štetu, nekad sebi na radost.
Nastavite biti previše, živjeti previše, raditi previše, voljeti previše, disati previše.
Nastavite jer znate da drugačije ni ne znate.
Sjećam se kad mi je jednom prilikom moj prvi šef rekao – Radiš ovaj posao kao da će ti ovo biti karijera života.
Nisam tad shvaćala što točno želi reći. Studirala sam i radila u jednom gradskom kafiću, pokušavala svaki dan uz to imati vremena za obitelj, prijatelje, sebe. Nekako mi je i uspijevalo. Osmijeh na licu je bio uvijek, fućkajući sam išla na posao, često su me ujutro već oko šest sati znali dobro znani gosti pitati na čemu sam i kako mogu uvijek biti vedra. Nije bilo te kave koja bi mi bila vraćena i to ne zato jer sam ju savršeno kuhala, već zato jer nisam dozvolila da ona koja nije savršena završi na stolu nekog gosta. Držala sam se principa koje je jasno pred mene stavio šef. Držala sam se principa koje sam stavila sama pred sebe. Nije bilo tog nezadovoljnog gosta koji se na mene požalio, osim onih koji su na neki način osjetili jačinu moje ruke kad bi rekli ili pokušali napraviti nešto neprimjereno, jer na njihovu žalost su kao prvo zalutali u naš mali idiličan kafić, a isto tako nažalost nisu znali s kim imaju posla (sa mnom) i nisu znali da to što ti konobar s osmijehom dođe za stol znači samo da je pristojan i odgojen i pošteno radi svoj posao, ne znači da želi išta više osim donijeti ti kavu na najbolji mogući način njemu poznat i prirodan.
Četiri godine kasnije, nakon što sam otišla na svoje drugo, ali prvo pravo radno mjesto, koje nije uključivalo onaj blaženi studentski ugovor, shvatila sam što mi je htio reći. Shvatila sam da sve čega se primim svojim odabirom, uvijek radim kao da mi je zadnje, jer ako sam u tom trenutku odlučila da ću konobariti, onda ću konobariti onako kako se spada, ništa manje od toga što mene osobno i samo mene ne bi zadovoljilo.
I tako sam i nakon toga nastavila kroz život. U svemu.
I svaki put dok upoznam osobu koja se previše daje, a samim time i previše uzima k srcu, prigrlim ju k sebi, jer točno znam kako se osjeća. Točno znam koliko je spremna raznih govana pogutnuti, točno znam kroz što sve prolazi kada odluči ostati u situacijama koje nisu više bajne, ali srce ju još uvijek vuče i ne dozovoljava joj da ode iako bi ona svom silom pobjegla, ali ne može, ne može protiv sebe i često se takva osoba grize i pita se zašto ne može biti kao drugi koje poznaje, zašto ne može samo nešto raditi kako bi samo odradila, zašto ne može voljeti onako nekako “normalno”, zašto ne može na prvi ili drugi znak nekog problema samo otići. Zašto uvijek daje puno prilika, iako zna da će na kraju otići.
Znate zašto?
Zato jer zna da iako bi željela, ne može drugačije i u pravilu niti ne želi drugačije.
Zato jer zna da bi izdala samu sebe kada bi odustala od nečega iako joj srce i utroba još uvijek govore – Ostani još malo.
Mislite li da se takve osobe ne vole dovoljno?
Vjerujem da ima onih koji to misle.
Vjerujem da ima i onih koji bi se na takvu konstataciju samo nasmijali jer znaju da ovi prvi nisu dali sebe cijelog i nikad se neće dati.
Jednom prilikom mi je postavljeno pitanje – Kako te može biti briga? Mene nije briga. Mene ovo jako brine.
Rekla sam – Zato jer je previše vremena prošlo, previše sebe sam dala, previše sam se trudila, previše sam jedno te isto tupila, osobama koje nisu shvaćale, osobama koje nisu željele shvatiti, osobama kojima nije stalo, osobama koje su odrađivale, dok sam ja i zadnji atom svog bića dala u ovo. I onda kada se činilo da sve propada. I onda kada je sve propalo. A na kraju svih krajeva ja u svojim rukama držim dokaz, ja svojim očima vidim dokaz i vidiš ga i ti, nije iluzija. Dokaz koji pokazuje da svo ovo vrijeme nisam potratila, da sam se s razlogom trudila, da sam s razlogom ostajala. Možda taj dokaz u ovom trenutku ne znači više ništa nikome, ali meni znači. Meni znači da su se sve neprospavane noći, svi darovani sati, svi mali živčani slomovi, sve boli u utrobi jednostavno isplatile. Jer pokazalo se da je imalo smisla. Pokazalo se da mi je moje srce i ovaj put govorilo da je ispravno to što radim. Eto, zato me boli briga što će dalje biti. Jer previše sam dala sebe, puno previše, da bi i sada nakon toliko vremena dopustila da nečija (ne)sposobnost utječe na mene. Eto, zato me je briga. Jer sam napokon svojim očima vidjela da se sve ovo isplatilo i da svi ovi porazi nisu bili do mene. Eto zato me briga.
To je ta velika moć onih koji se daju previše. Dok bi drugi odustali olako i brzo, ovi koji se daju previše na kraju nikad ne požale jer znaju da su dali sve od sebe, da su napravili sve što je u njihovoj moći. To je to veliko prokletstvo istih takvih, ali vole oni taj dio sebe, ne brinite.
Previše voliš, previše se daješ, previše brineš, previše bi mu htjela pomoći, a on se u svojim brigama ne sjeti ni pitati te kako si. Stani malo na loptu, znaš da moraš.
Jeste li ikad bili u ovakvom scenariju?
Vjerujem da jeste.
Proklete su te ljubavi, prokleta su ta prijateljstva, prokleti su ti početnički zanosi prilikom upoznavanja novih osoba. Prokleto je to ponekad kod osoba koje vole previše, daju previše, kako bi neki to kratko i kakti jasno definirali.
Ono, previše voliš, daj se smiri, voli sebe prvo pa će te onda drugi voljeti i sve one druge šimlešovske spike, koje su tako daleko od istine.
Postoje ti neki ljudi koji ostaju, koji se trude, koji imaju potrebu vidjeti sve strane medalje prije nego ju odluče nastaviti osvajati ili pak odbaciti ju jer im ne treba. Jednostavno postoje ti neki ljudi koji ne odustaju olako kad je ljubav u pitanju. I ponekad osjete da si rade na štetu, ali srce jednostavno taj tren ne može drugačije, osjećaju oni da će uskoro doći možda kraj, svjesni su oni toga kao što su svjesni da moraju udisati zrak da bi mogli živjeti, ali usprkos svemu, oni vam nekad odluče još malo ostati, jednostavno još malo ostati, dati još malo sebe, pokušati riješiti situaciju, pokušati izgladiti stvari, pronaći kompromis, jednostavno im srce kaže da ne odustaju još, da ne odustaju odmah.
I znate što se dogodi na kraju? Dva scenarija.
Prvi je – Svi su sretno živjeli do kraja života.
Drugi je – Prekid ljubavi ili prijateljstva ili pokušaja ljubavi. Uvijek je bolan. Uvijek. Kakav god da je. Bolno je izgubiti osobu koja vam je svojevremeno unosila dobro u organizam na bilo koji način. Ali, nekako je još bolnije kada znate da se niste ni potrudili zadržati tu osobu, da se niste ni potrudili izgladiti probleme, da se niste ni potrudili reći osobi da vam je stalo do nje, ali da bi ipak možda trebalo sjesti i popričati ili sjesti i danima i danima pričati. Nekako je bolniji prekid kad osoba samo ode, prekine komunikaciju ili nešto treće, a bez nekih silnih najava.
Ovi prvi, koji su previše, oni će vam se pošteno izmučiti, htjeti pričati, htjeti spasiti što se spasiti može, a onda, onda će vam samo otići. U većini slučajeva jednom kad odu, više se ne vrate. E to je živa istina pa makar i ona bila onako pošteno otrcana, ali istina je. Jednom kad odu, jednom kad shvate da su došli do zida, oni podignu još veći zid od tog na koji su naišli i više ne postojite. Nije njima lako, plaču oni kod kuće, oporavak traje dugo, ali druga strane, vjerujte mi, do njih više ne dopire. Prokleto je to. Ta razina hladnoće koja se u njima pojavi, ta razina onog svejedno mi je ili pak boli me briga što će dalje bit, ja sam se trudio/la do kraja. Možete vi početi i suze liti no te suze su došle prekasno, jer ovi koji su previše nemaju za vas više ni kapljicu, jednostavno je prekasno. Oni su odlučili otići. I otišli su.
Zvuči grozno. Ali je tako.
I znate što, preživjeli su, oporavili se i jednostavno se više u prošlost nisu vratili. Nastavili su gledati u budućnost, a živjeli su u sadašnjosti.
Je li im bilo grozno? Jesu li se trebali manje mučiti? Ili pak prije otići?
Možda i jesu, ali srce im nije dalo. I sretni su na kraju svih krajeva što je to tako.
Svi vi glupi ljudi kojima je previše stalo. Neka vam je. Ostanite takvi jer znate da drugačije ni ne znate.
Trudite se shvatiti ljude, trudite se pokušavati shvatiti zašto rade to što rade pa čak i onda kad vas povrijede do razine boli u organizmu za koju niste znali da postoji, trudite se na sve moguće načine u situacijama u kojima osjećate da trebate. I onda kad vam utroba kaže ajde de, makni se, vi ostanite ako srce ne dozovoljava da odete,
Znate da će te na kraju svih krajeva biti sretan i zadovoljan čovjek.
A htjela sam danas nešto smiješno pisati.
Budem, drugi put.
Srce nije dalo!
Pozdrav svima do sljedećeg petka.
Dragana
