Čudno je kako su ljudi prevrtljivi, kako se lako razbacuju s ružnim, a tako teško s lijepim riječima. Čudna su prevrtljiva prijateljstva, prevrtljive ljubavi, nagle promjene mišljenja, ljudi koji se prilagođavaju situacijama i društvima u kojima se nalaze.
Uvijek sam voljela misliti da ljudi koji me okružuju, koji su mi najbliži, znaju da cijenim iskrenost. A onda se opečeš. Jednom. Drugi put. Stoti put. I svaki put si kažeš nikad više iako potajno u sebi znaš da samog sebe lažeš. Vjerujem da znate o čemu pričam.
Čudno je kako sami sebe ponekad zavaravamo, predajemo se tako teško nekim ljudima, a ponekad tako lagano, prelagano. Osjetimo kada to možemo, a kada ne želimo. Pa bacimo sve zidove i barijere i pomislimo da nema ljepšeg osjećaja, a onda nas jedna rečenica sruši na dno. Jedna rečenica koja nije ni trebala doći do nas, koja se dogodila, nekad, u nekom društvu, u kojem se prilagođavalo situaciji, atmosferi ili nečem trećem pa je izgovorena ona ružna, s takvom lakoćom, rečenica. I poljulja vas. Poljulja i one najjače, i one malo slabije, i one koji su izvana jaki, a iznutra imaju osjećaj da bi jedan prst s kojim bi ih dotaknula prava osoba u njima rastopio sve i razbio sve obrambene mehanizme.
Puno puta sam se pitala kako je moguće da neki jedno rade, a drugo govore. Tko se nije.
Kako mogu? Zašto?
Ni dan danas ne shvaćam niti znam odgovor na to pitanje, ne znam ni želim li ga ikad znati, možda bi razbio sve iluzije koje si stvaramo u glavi dok istovremeno vidimo samo najbolje u ljudima, ali onim ljudima koje smo si izabrali da budu dio našeg života.
Nedavno sam imala priliku upoznati čovjeka, kako je sam za sebe rekao, starog prljavog pankera, koji je sve samo ne prljav, dušica mu je čišća od pola ljudi koje sam srela u svom životu, kojima sam dopustila da vide i onu plahu, ogoljenu Draganu pa se opekla. Počastio me s nekoliko riječi, našao je mene smarati sa glupim spikama, kako sam mu ja to rekla, onako naprasito i bez imalo povjerenja u ono što izgovara. Nekoliko riječi koje su se pretvorile u 5 sati neprestanog razgovora. Pristupio mi riječima ‘Dobro, što se s tobom događa, u ovom trenutku, kakve borbe vodiš, s čime se proteklih mjeseci nosiš?’. Gledala sam ga u nevjerici, misleći – evo još jednog koji se prikeljio i koji će me zamarati, jer to su vam ti obrambeni mehanizmi, znamo ih, ima ih puno vrsta i na puno načina se ispoljavaju prema van. A onda je rekao kako je vidio s drugog kraja prostorije tu neku glasnu, nasmiješenu curu, koja priča i rukama i nogama i da je jednostavno morao prići i reći mi da se nada da ću se jednog dana probuditi i u ogledalu vidjeti ono što vidi on. Da ću jednog dana se početi gledati onako kako me vjerojatno vidi većina ljudi, ko ljudinu koja nema razloga misliti da, kratko i jasno rečeno, nije dovoljno dobra. Počeo je pričati o svojoj ženi, svojoj kćeri, skupio i muškarce i žene i cure i dečke oko sebe. U jednom trenu oko sebe vidim rastopljene ljude, širom otvorenih očiju, neki se i u nekom trenutku zagrlili i na samom kraju razgovora, pružili mu ruke, potapšali ga onako muški po ramenu i rekli ‘Hvala ti čovječe što smo te upoznali.’
Potom je krenuo naš razgovor, mene male šarene pankerice i tog, kako on kaže prljavog starog pankera, razgovor koji bi željela da svi ljudi ovog svijeta imaju priliku barem jednom u životu voditi, razgovor koji vam tako napuni baterije i toliko je iskren, otvoren i nevin da se može svrstati u jedne od najljepših trenutaka u životu. Bez prevelikog pretjerivanja. Razgovor koji niste željeli, koji niste očekivali, ali vam je drago da se dogodio i da ste ga na kraju svih krajeva i prihvatili. Razgovor s čovjekom koji je prepun srca i duše, rijetko shvaćene. Prepun iskrenosti i dobrote, rijetko shvaćene. Prepun emocija koje se ne skrivaju zato jer je to u današnjem svijetu poželjno. Razgovor koji je započeo i u meni probudio preveliku, nelagodnu sumnju, a pet sati kasnije u meni probudio vjeru da nas ima još. Takvih. Osjetiš to. Znaš.
Razgovor koji je završen rečenicama ‘Kada se ujutro probudiš i vidiš u ogledalu sebe onako kako te vidim ja. Kada shvatiš da si, kako bi pomodno i dan danas rekli, 90-60-90 i u svom srcu, glavi i u svojoj sposobnosti, pameti, iskrenosti, i u svom tijelu, kada shvatiš da si 90-60-90 psihički i fizički ja se nadam da će nas život ponovno spojiti, a onda, onda ću ja to i vidjeti, osjetiti. Onda će te svi vidjeti onako kako te sad ja vidim iako imaš taj oklop na sebi. Skini ga. Šteta ti je skrivati se iza njega.’
Riječi su starog, prljavog pankera, kako on sam za sebe kaže.
Hm, rečenice koje nije baš ugodno čuti. Kaj ne? Rečenice koja vas tjeraju na razmišljanje, rečenice koja vas istovremeno poljuljaju i koja vas nahrane za pola života. Od čovjeka koji vas je onako, krajičkom oka vidio, doživio s druge strane backstagea i odlučio vam prići, jer je tako želio, jer je tako osjetio. Bez ikakvih drugih lažnih primisli.
Da nam je barem više takvih ljudi. Koji nam malo poljuljaju život i tjeraju nas na razmišljanje, ali na lijep način. Na lijep način iako nije sve ugodno za čuti. Koliko god da je neke rečenice teško čuti.
A nekako mi se čini da ih ima više prevrtljivih, više neiskrenih, više onih koje poznajemo i koji nam se slatko smiješe u lice, gledajući nas ravno u oči, očima koje im se istovremeno i cakle od „sreće ili dragosti“, a onda dok im okrenete leđa, dok se nađu u nekom drugom društvu, nekoj drugoj situaciji, nekoj drugoj atmosferi, onda lako sipaju one ružne riječi. Koje onda, jer je život, sudbina ili neki drugi čovjek odlučio, dođu do vas i ostave vas u čudu, ostave vas u preispitivanju samog sebe, na najružnije moguće načine. Ostave vas u mislima i pitanjima poput ‘Zašto, kako, čemu?’
Ne znam čemu, ne znam zašto, niti kako.
Znam da će nam takvi ljudi još često doći u naše živote, pustit ćemo ih mi sami, sasvim svjesno, opeći se još sto puta, preboljeti, preživjeti i ponekad slomljenog srca, ali mirni zaspati.
Nekako je i taj scenarij puno ljepši od onog koji dvoličnost donosi.
