Najvažnija osoba u životu je ona koja je odlučila dijeliti život s nama. Sada, više nego ikad, dolazi mi do svijesti koliko su važne osobe koje su uz nas. Nevažno je vrijeme provedeno uz nas, važno je da su tu, sada, u ovo vrijeme kada moramo ostati doma. Usmjereni smo jedni na druge i odjednom imamo jako puno vremena da s puno pozornosti promatramo ljude oko sebe.
Tek sad razmišljam dublje o onome što mi se nekada davno činilo pomalo besmisleno, a to je zahtjev od nekog da obeća da će biti uz nas u “dobru i zlu” . U tom trenutku sam svijet promatrala kroz ružičaste naočale i tada mi nije ta tvrdnja imala smisla. Sve do sad. U vremenima kada sve “štima” i kada ništa ne prijeti, shvaćamo sve olako i sve se podrazumijeva, pa tako i prisutstvo onih koji su odabrali biti uz nas. Kada se pojavi nevolja, oku nevidljiva koja prijeti, straši, ona uspijeva toj maloj zajednici izvući snagu jaču i od čelika. Karike od kojih je satkana čvršće su nego ikada. Ta zajednica vođena je ljubavlju i povezanija je više nego ikad. Podrška jedni drugima u tom krugu protkana je brigom i ljubavlju i cijela situacija odjednom je radost, a ne napor.
One ružičaste naočale s početka priče mogu ponovo biti ružičaste. „Cijepimo“ naše bližnje koji nas okružuju u ovim teškim trenucina toplim osmjesima, riječima punim ljubavi, ne samo sada nego zauvijek. Ostanimo doma s njima i za njih.
