Victor Hugo je jednom rekao: “Najveća sreća u životu je uvjerenost da smo voljeni – voljeni zbog toga kakvi jesmo ili još više, usprkos tome kakvi jesmo.” Onakvi kakvi jesmo – dobijemo nešto od roda, nešto od Boga. Putujući kroz život, od trenutka rođenja starimo. Prolazimo tako djetinjstvo, pubertet, mladost, zrele godine i na kraju zlatno doba. Ovih dana mnogo smo čuli o tzv. “zlatnom” dobu. Obilježavao se dan starijih osoba i nije bilo moguće ne razmišljati o starosti. Pitam se po čemu se to zove baš ZLATNO doba, zlatne godine i što već sve vezano uz zlato. Ne bih baš rekla da to doba ima veze sa zlatom osim životne mudrosti koja se stječe do tog doba. Vjerojatno ta mudrost može biti garancija da nas nitko ne može nasamariti kao kad smo u mladenačkoj dobi.
No, što je s emocijama u zlatnom dobu? Npr. s mogućnošću da se zaljubimo u suprotni li isti spol? Ljubav je ljubav! Zagovaram različitost, pa i moguću ljubav prema istom. Tko voli – nek’ izvoli. Upravo dan starijih osoba mi je bio inspiracija da promišljam baš o ljubavi u zlatnom dobu. Potječem iz kraja u kojem je ljubav opjevana u mnogim starim, tugaljivim pjesmama koje nam je mama često pjevala.
Da…. “ljubav se ne trži niti ne kupuje, jer ‘ko ljubiti ne zna nek’ se ne hapljuje!” Gledajući na jednoj manifestaciji mnogo srebrnih glava činili su mi se tako bezbrižni jer se o njima brinu drugi. O njihovim potrebama brinu drugi. A oni tako „zlatni“ posvetili su se pjesmi, zabavi, nasmijani. Pjevali su, (koji su mogli i plesali), o ljubavi. Promatrajući ih uočila sam jedan par koji je sjedio i promatrao ostale – držeći se za ruke. Gospodin je bio u kolicima, a gospođa je sjedila uz njegova kolica. Dobri poznavatelji te skupine pojasnili su mi da su se njih dvoje upoznali baš tu – na mjestu gdje žive stariji (kažu i nemoćni). I zaljubili se? Postavljam si sljedeće pitanje: Može li se voljeti u zlatnoj dobi? Moguće ili nemoguće? No, njihovi zaljubljeni pogledi, nježni dodiri uvjerili su me da je moguće voljeti. Mlađi ljudi uvijek, ali baš uvijek, kada pomišljaju na ljubav pomišljaju i na konzumiranje fizičke ljubavi. Ne mogu reći da nisam i ja o tom mislila. Što sam ih više promatrala uvidjela sam da su njihove emocije toliko snažne i da su kompenzacija za ono fizičko. Baš kako je to opjevano u međimurskoj narodnoj pjesmi: “Ak je naša ljubav istinska i prava, srca ju ne spere Mura niti Drava.” Čak niti u „zlatnim“ godinama.
