Marijana Prevedan iz Čepelovca jedna je od rijetkih zvonarica u našoj županiji, ali i šire. Nekada je svaka crkva imala svojeg zvonara, ali danas to više nije popularno zanimanje jer ono sa sobom nosi i brojne druge obaveze.
– Zvonarica naše crkve u Čepelovcu postala sam spletom okolnosti jer je naš svećenik otišao pa nam sada dolaze svećenici iz okolnih mjesta. Međutim, o crkvi i dalje netko mora brinuti pa je ta uloga zapala mene – govori Marijana.
Osim što pazi da se zvono predivne obnovljene crkvice u selu oglasi na puni sat i to ujutro u šest pa u podne i navečer u osam, Marijana mora pozvoniti i pola sata prije svete mise, potom kada svećenik krene na oltar i kada je ‘podiganje’, kako kaže Marijana. To je trenutak kada svećenik diže hostiju i kalež s vinom. Zvono nagovješta i kada netko premine.
– Kada premine muškarac zvoni se dva puta velikim zvonom i dva puta malim, a kada premine žena zvoni se dva puta velikim zvonom i jednom malim – pojašnjava Marijana čiji zadatak nije samo zvoniti crkvenim zvonima.
– Moj je zadatak i držati crkvu urednom, sve oprati i opeglati. Kada je sveta misa moram staviti hostiju, napuniti kalež vinom i vodom i sve pripremiti svećeniku te kasnije pospremiti – kaže te dodaje da je crkvu i ukrasila svojim ručnim radovima.
– Sve što vidite u crkvi moj je rad i za to mi je trebalo nekih mjesec dana. Radim razne stoljnjake i tabletiće pa je sad dio toga i u crkvi. Radim ih od svoje 14. godine jer sam oduvijek jako voljela šivaću mašinu, a ljubav se rodila jer je moja teta imala staru Singericu na kojoj sam se ja vječito zabavljala – prisjeća se Marijana koja vješto šije i ‘štika’ razne ukrase na platnu.
– Štikam uz pomoć mustre, to vam je kao neka šablona, a njih sam godinama skupljala od starih žena. Nešto radim ručno, nešto na mašini, a nešto izrezujem škarama i za jedan dio mi treba i po nekoliko dana. Najviše radim za crkve pa sam, osim za našu crkvu, radila i za crkvu na Tajlandu – pohvalila se Marijana te dodala kako svašta zna raditi, samo heklati ne zna.
– Nikad to nisam naučila, ali nije mi ni trebalo jer u ovome istinski uživam – zaključuje i govori kako joj je jedino žao što svoje znanje nema kome prenijeti jer mlađe generacije za štikanje danas više nemaju interes.
