- Svake godine knjižnica i čitaonica Fran Galović organizira kreativni natječaj ‘Nostalgija u Koprivnici’ za najbolju kratku priču čija je radnja smještena u grad Koprivnicu, na koprivničke ulice i u koprivničke kvartove. Ove godine drugu nagradu osvojio je Luka Fijačko za priču ‘Pesoglavci’ koju donosimo u nastavcima.
Autor: Luka Fijačko
– Ne se pukljit! – odjekne tatin glas. U trenu se ispravim, kao da mi je netko kičmu zamijenio šerajzlinom. Sjedište barskog stolca je tvrdo. Naslona nema. Noge s krastavim koljenima vise iznad poprečne prečke. Nije lako držati se ravno. Već mi je rekao jednom, ali uvijek to tako bude. Trudiš se držati uspravno – trbuh unutra, prsa van – ali čim se malo opustiš, misli ti odlutaju, zaboraviš, počneš tonuti i kriviti leđa. Kad odeš prenisko, onda stolac više nije dovoljno visok i tata se mora sagibati. Ako ne primijetiš na vrijeme i ispraviš se, slijedi nova opomena. Pukljenjem zapravo priznaješ da nemaš dovoljno snage da se držiš kak se spada.
Vani je vruće, ali tatina radiona je ugodno svježa. Zrak je prožet slatkastim mirisom drvne građe i blagim, gotovo ugodnim dahom lakova, bajca i boja za drvo. Ima tu svega. Pod prozorom je masivni hoblibank sa škripcem od lijevanog željeza. Iz nezatvorene ladice proviruju dlijeta, turpije, hoblići i listovi šmirglpapira. Uokolo po čavlima vise ručne pile, raznozubi noževi za cirkular i šajbe za kutnu brusilicu. Penzli se odmaču u staklenkama mutne vode. Na nosačima ispod hrastovih greda počivaju uredno naslagane daske, letve, lajsne i ostali ficleki drva, čekajući dan kad će dobro doći. Uza zid se raskrilio stari ormar spreman za restauraciju… Gdjegod se okreneš, kojekakvi alati, stege, stalaže, kutijice čavala, šarafa, tipli i tko zna čega još. Oštre škare škljocaju na sitno. Na radiju bezvremenski hit Mike Oldfielda i Maggie Reilly. Braco znatiželjno viri kroz otvorena vrata radione. – A buš ga z mašinicom?, pita. – Bum, odgovara tata, al prvo treba skratit. Gle kak guste lasi ima. Braco prihvaća argumentaciju i nastavlja promatrati u tišini. Bitno da je mašinica u igri. Jednom godišnje mogli smo se ošišati stvarno na kratko i tu je šansu valjalo maksimalno iskoristiti. Voljena mašinica z Njemačke imala je ukupno četiri nastavaka: od dvanaest, devet, šest i – zauvijek nedostižnih – tri milimetra. Još jutros, čim nam je tata potvrdio da nas može suknut poslije ručka, počeli smo se prepucavati tko će se ohrabriti na kraći. Tu je posrijedi bila mješavina dječjeg dokazivanja, ispitivanja granica (ne samo vlastitih) i podilaženja tatinom ukusu, začinjena natruhama uvrnute opčinjenosti ratničkim što se još uvijek, generaciju za generacijom, uspješno usađuje u određeni broj mladih umova. Mama, blago rečeno, nije bila oduševljena, ali tata je držao našu stranu: Pa vruće im je. Sam se švicaju bezveze. Ovak ih rešim pa su jen čas mirni, nem ih svako malo šišal. A znaš i sama kak brzo zraste. – Sam ih naj prekratko, kaj buju kak tifusari. Tad još nismo znali tko su ti tifusari niti da su ih svojevremeno šišali na nulu da bi ih mogli prepoznati i pobjeći od njih. Iz tona maminog glasa razaznali smo samo da nisu bili neki ljepotani. Tata je pomirljivo rekao da će nam napraviti pravu mušku frizuru i mama se onda nećkala neko vrijeme dok smo mi pred njom cupkali u iščekivanju i pogledavali je anđeoski nevino, da bi je na kraju ipak nekako privoljeli.Vrat svrbi, odrezane vlasi lijepe se na znojnu kožu. Braco gleda, nestrpljiv. On je sljedeći na redu. Ali valjalo bi požuriti. Dečki se već zagrijavaju. Iz daljine odjekuju udarci lopte o zid trafostanice. Mostovci se napucavaju. Kockasta trafostanica iza gornjeg gola sva je nacifrana grafitima. Stisnut među razne nečitke natpise na kuliru, nasprejan velikim tiskanim slovima negdje oko visine očiju, ponosno stoji ‘MOST’. Dvadesetak centimetara niže pomalo traljavo je ispisan nešto manji ‘NK Potok’. Osobito smo bili ponosni na ovaj NK, tim više jer su ga Mostovci zaboravili. Netko bi pomislio da je kvart premalen za takva dva velika kluba… S igrališta dopiru glasovi, ali mi moramo čekati da vrućina popusti. – Mama, a kad bi mogli na igralište?, pitali smo brzo nakon ručka. – Pa tam negde posle četri, pol pet…, rekla je mama i još dodala: Niste nori kaj bi po toj pripreki igrali. Pripeka, žega, sparina ili omara, kako već traže zagonetači. Riješili smo sve u Dječjem Klubu: križaljke, labirinte, osmosmjerke pa čak i rebuse. S rebusima nam je pomagao tata. Ostala je još hrpa prastarih izdanja džepnih križaljki koje je ujo donio od prijatelja s mora, ali te su preteške. Traže se kojekakve valute, otoci u Karipskom moru i pripadnici starogermanskih plemena. Uz skandinavke se na crno-bijelim fotografijama smiješe dugokosi Oliver, Doris i ostatak estrade. Tata me pošprica s vodom jer tako to frizeri rade. Hladne se kapi kotrljaju niz vrat i razbuđuju me. U iščekivanju tekme nema se zapravo što raditi. Previše uzbuđeni da bi započeli šnaps ili ‘Pogodi tko sam’ ubijamo vrijeme pred televizorom, svako malo pogledavajući kroz prozor prema voljenom terenu, kao slavljenik koji na rođendansko jutro škica tortu u frižideru, željno očekujući goste. Napetost je razumljiva. Ipak se radi o najvećem derbiju Dubovca. To je pravo rivalstvo. Igra se žustro, na kost, kao da nema sutra. Ulog je velik… Stvar je prestiža. Pobjednik ide na gostovanje u Goričku. Vrućina dodatno skraćuje fitilj pa u uzavreloj atmosferi dođe do koškanja, frkne iskra i svašta se kaže u žaru borbe. Nema suca pa jači kvači. Nastavit će se…
