Pesoglavci (2. dio)

  • Svake godine knjižnica i čitaonica Fran Galović organizira kreativni natječaj ‘Nostalgija u Koprivnici’ za najbolju kratku priču čija je radnja smještena u grad Koprivnicu, na koprivničke ulice i u koprivničke kvartove. Ove godine drugu nagradu osvojio je Luka Fijačko za priču ‘Pesoglavci’ koju donosimo u nastavcima.

Autor: Luka Fijačko
U predvečerje se ori uzbuđeno: Dodaj! No dodaj!, pa za sekundu frustrirano: Pa dodaj jebote!, i zaključno: Sebičnjak! – Enac! – Napucana! – Mama ti-! – Ajd ponovi to kaj si rekel pa da ti nosa poterem! – Bila je ruka uz tijelo! – Igraj dalje! -Skrši! Skrši! – Kaj glumiš? – Čisti penal! Neki koji ne žive blizu psuju već kao veliki, a svi pljuckamo kao Clint Eastwood kad žvače duhan. Pravi nogometaši isto tak hračkaju kad igraju Ligu prvaka. Tata rasteže produžni i napokon kreće zujavi ples mašinice. Kabel se giba i uvija kao zmija fakira. Pramenovi se kotrljaju, a glava postaje osjetno lakša. Gotov sam začas. Nestrpljivo skidam stari ručnik, kvačicom pričvršćen oko vrata kao plašt superheroja. Treba dobro stepsti ramena i vrat, inače svrbi. Frizura je besprijekorna, uvjeravam se prelaskom dlana preko glave. Sad se braco penje na stolac. Tata uvježbanim pokretima skraćuje grivu. Jedan za drugim plavi pramenovi slijeću na hladni beton. Tata ubrzo odlaže škare na stol i ponovo uzima električni šišač. Braco se zadovoljno smješka. Mašinica malo zuji malo brunda. Tu i tamo se štopa pa je treba spuhnuti. – Kak su vam gusti, tata ponavlja. Zvuči kao da se žali, ali to je zapravo kompliment. S poceka se znatiželjno naviruje naša vjerna kuja, nakrivljuje glavu kao da misli: Stvarno? Tak na kratko? Još par minuta pa gotovo. Preostaje samo navući dres i trkom. Nekad zagasitozeleni dresovi sad su već apšisali od silnih centrifuga. Našli smo se jednog dana na koprivničkom placu, svi osim Kreše koji je bio kod bake, i kupili krasne zelene majice: kratki rukavi, sto posto pamuk, okrugli izrez. Krešo je na kraju kupio nešto svjetliju nijansu, ali prešli smo preko toga. Sad smo već izgledali k’o ekipa, svi u istoj boji. Pa ipak, uskoro nam to više nije bilo dovoljno dobro. Upornost se na kraju isplatila i uspjeli smo namoliti mame da od materijala na raspolaganju izrežu bijele brojeve i zašiju ih na leđa naših dresova. Možda smo igrali ‘pet plus jedan’, ali ja sam bio desetka, kao Zvone Boban i Zinedin Zidan. Kao da bi nešto od njihove vještine posredstvom tog magičnog broja moglo ući u moje noge… Sad je to već bila druga priča. Dresovi su izdaleka izgledali kao pravi, a šlag na torti bio je logotip svjetski poznatog proizvođača sportske opreme. Nečiji netko tko je valjda radio u Slogi, dok je Sloga još proizvodila univerzalke po licenci, lifrao je fantastične naljepnice koje bi, nakon jednog prelaska peglom, brendirale sve od pidžama do šilterica. Mostovci nam zavide. Vidi im se u očima. Oni imaju obične crvene majice, a brojevi su im nacrtani crnim markerom. Neujednačeni su i sve to skupa izgleda neugledno i amaterski. Pa ipak, pobjede nas skoro svaki put. Osjećamo da se njihovoj dominaciji bliži kraj. Mi iz ‘Potoka’ svaki dan neumorno treniramo, igramo albanca i viktoriju, vježbamo dupli pas, nabacivanja i penale. Trčimo za kondiciju, uz nasip do Želježnjaka i dalje do trećeg slapa, jednom čak skroz do PRC-a. Veli mama da bežimo kak bedačeki, ali ona to ne kuži. Napredak je očit. Već sad neke tekme budu knap. Pitanje je dana kad ćemo ih početi pobjeđivati. Al’ treba priznati, Mostovci su dobri. Možda je stvar u talentu? Gogo njihov je odličan napadač, od proljeća trenira u Slavenu. Pravi pravcati golgeter, vižljast i brz. Čini se još i brži otkad se šiša na nulu, kao Ronaldo Luis Nazario de Lima. Golman im je visok pa ga je teško lobat, a Hrc super puca slobodnjake, same šubere s punom. Ali nije sve do pojedinačnog talenta. Potok igra kao ekipa, sa strašću i požrtvovno, na momente čak fanatično. Gledatelji s mosta ponekad i zaplješću. S mosta se pruža najbolji pogled na teren, a možeš se lijepo podbočiti na ogradu i gledati tekmu ko čovek. Most je svojevrsna VIP loža. Ako je utakmica dosadna, onda gledaš potok Koprivnicu kako teče. Možda vidiš klena ili babušku. Ribiči na potoku redovito love kedere na koje onda za vikend na Dravi hvataju ‘prave’ ribe, ali oni se obično razbježe čim počne vika na terenu. Ribiči, ne kederi. Naša stalna publika je vjerojatno već na mostu: Sinđo, Brko, a možda i Hugo. Napeto čekaju da večernji spektakl otpočne. Nekad na rolama navrate i cure iz Rudolfa Horvata pa sjednu na klupu, gledaju i smiju se kad se netko poslizne. Susjed koji svaku večer šeće par zaigranih koker-španijela zna zastati i baciti oko na tekmu, koliko već treba da psi obave svoje kraj čempreza. Tu i tamo komentira neki potez. Ulicom ponekad teturavim korakom prođe i kauboj Đimi. Tako ga zovemo, ali gotovo smo sigurni da mu to nije pravo ime. Vele da ima rodbinu v Ameriki i da su mu oni poslali taj šešir i prave kaubojske čizme iz kojih se ne skida. Njega baš ne zanima nogomet pa se rijetko zadržava. I to je to što se tiče navijača. Teren sa sjevera omeđuje bedem čempreza, kako ih cijela ulica zove, ili pačempresa, kako sam kasnije naučio. To je praktično jer njihove guste krošnje najčešće zaustave loptu prije nego što ona ode na Špoljarsku. Doduše, onda se treba zavlačiti unutra među guste grane; lopta se nekad uopće ni ne vidi, a sve svrbi i grebe, komarci grizu i treba paziti jer ima osinjak u jednoj od čempreza. Nastavit će se…


 

Vezani članci

Najčitanije