Blagdan Svih svetih za hrvatske je građane jedan od najvažnijih crkvenih blagdana, ali i blagdana uopće, a što potvrđuje i činjenica da se ova svetkovina od 1998. u Hrvatskoj obilježava i kao državni blagdan. U svakom slučaju, riječ je o svečanom i posebnom danu koji, kao i mnogi drugi blagdani, u teoriji služi tome da nas podsjeti kako smo svi, unatoč razlikama koje u svakodnevnom ovozemaljskom životu volimo isticati jedni među drugima, zapravo isti, ako ništa drugo, a onda u tome da imamo nekoga na groblju, ali i da ne možemo izbjeći vlastitu smrtnost i smrt. Memento mori, reklo bi se.
U praksi je to, kao i svašta drugo u Hrvatskoj, sasvim jedna druga priča pa se umjesto posebne svečanosti i važnih poruka i podsjetnika cijeli ‘događaj’ nerijetko svodi na obično mahnitanje svojstveno našem narodu.
Blagdan je to koji se inače tradicionalno povezuje s odlaskom na groblje i uređenjem grobova pa tako horde građana na ‘Sesvete’, nerijetko i familijarno, obilaze sve one za koje su se prethodno dogovorili da ih ‘moraju obići’, ali i preraspodjeljuju veličinu i količinu lampaša i cvijeća prema tome koliko su s pokojnikom bili bliski za njegova života ili prema ostalim arbitrarnim razlozima zbog kojih će netko dobiti ovaj ili onaj lampaš. Osim toga, robuje se na spomenutu svetkovinu svim onim nevidljivim imperativima kojima i inače volimo robovati, a koji se objašnjavaju s ‘to se tako mora’, iako nitko ne zna zašto ili tko je taj imperativ zapravo nametnuo. Zato se ide ‘kad se ide’, gužva se, policija diljem zemlje mora posebno regulirati promet, novinari fotoreporteri sve moraju fotografirati, nacionalne informatičke kuće u svojim središnjim vijestima i dnevnicima donose ‘stanje s terena’, a cijela se stvar u tren oka iz blagdana posebne svečanosti i digniteta pretvara u ‘circus maximus’ ili ‘theatrum mundi’, umjesto u vrijeme u kojem bi se u miru, tišini, svečanosti i dignitetu trebali prisjetiti onih kojih više nema, odati im počast i usput se sjetiti da nas i same čeka neizbježna ilovača. Iako smo, poznato je, pod ilovačom svi jednaki, ‘Sesvete’ su za mnoge ujedno i prilika da još jednom pokažemo kako zato s nogama čvrsto na zemlji nismo jednaki pa ne propuštamo pritom prilikom obilaženja i uređivanja grobova pogledati tko je drugi što i kako uredio i komentirati nečiji pretjerani trud ili nemar. Jer svaka prilika da među sobom na ovozemaljskom svijetu jedni drugima pod nos naguramo koliko smo i zbog čega različiti mora se iskoristiti pa čak i na blagdan koji bi nas baš trebao podsjetiti da takvih razlika ultimativno nema ili barem da nisu nešto pretjerano važne.
Na kraju, blagdan Svih svetih dokaz je i tipično kršćanske paradigme: dovoljno je biti u skladu s crkvenim učenjima i praksama jedan jedini ‘posebni’ dan, e da bismo si svejedno osigurali oprost i lagodan život vječni. Ostatak godine možemo živjeti kako nam drago i raditi što nas je volja jer dovoljno je kupiti plastiku u različitim bojama i jednom godišnje ju na blagdan pod posebnom policijskom regulacijom prometa i budnim novinarskim očima odnijeti na groblje i sve nam je oprošteno. Crkvi, čini se, za razliku od Halloweena i ‘Noći vještica’, takvo što nimalo ne smeta.
Plastika za oprost
