Prvi koprivnički polumaraton je iza nas, a također je i iza mene osobno. Prvi puta sam sudjelovao u bilo kakvoj utrci u životu i tim povodom, u suradnji s portalom 3sporta.com, čiji razgovor sa mnom ovdje prenosimo u blago skraćenom obliku, donosimo posve osoban doživljaj ovog sportskog događaja.
Svatko pamti svoj prvi put. Netko mu se veseli, netko ga se boji. Neki kažu da je prvi put najteže, neki da je najljepše. Iako, vjerojatno je većini prvi put ujedno i predivno i grozomorno. Da, to je oksimoron koji proizlazi iz trčanja utrka. Sanjin Bojić odmah se bacio u vatru – prva pa polumaraton.
Sanjin trči posljednjih nekoliko godina ili, kako sam za sebe kaže, trčkara rekreativno i bez nekog određenog cilja.
– Radim dva-tri puta tjedno po pet do deset kilometara, što mi je dovoljno da se osjećam kao da se bavim nekim oblikom fizičke aktivnosti. Međutim, uvijek me kopkalo da se prijavim na neku utrku i da se okušam u natjecateljskom okruženju. Negdje gdje postoji start i cilj, gdje i drugi ljudi trče uz tebe. Tako su moje novogodišnje odluke za 2017., 2018. i za ovu godinu uvijek bile da se prijavim i završim neku utrku, ali nikad nisam skupio hrabrosti niti se osjećao spremnim – kaže on za 3sporta.com
Kucnuo je čas za prvu utrku
Na kraju, morala je utrka doći “u njegovo dvorište“ da bi se napokon odvažio.
– Kad sam čuo da se organizira 1. Koprivnički polumaraton, jednostavno sam prelomio i rekao sam sebi „Ideš na to”. Vidio sam da do utrke ima otprilike tri mjeseca i bacio se na guglanje s pitanjem je li mi to dovoljno da se pripremim. Savjeti su se uglavnom mogli sažeti na „Da, ako možeš istrčati pet do deset kilometara već sada”. Znao sam da sam tu negdje, našao sam tromjesečni program treninga i odlučio da ću početi s pripremama, pa ako 1. svibnja vidim da sam dovoljno napredovao, prijavit ću se za half, a ako ne, onda za “peticu” – bio je odlučan naš sugovornik.
Dan-dva prije 1. svibnja napravio je test i otišao na lagano trčanje sa ciljem da napravi što više kilometara.
– Nakon 16 sam stao, iako sam mogao još, vratio se u stan i odmah se prijavio na polumaraton. Tako da prije utrke zapravo nikada nisam istrčao toliku kilometražu u komadu – podijelio je s nama.
Kako kaže, njegov cilj bio je samo završiti utrku.
– Moja taktika bila je pokušati se držati svog (sporog) tempa i samo doći do cilja. Nisam si nametao nikakav tempo koji moram držati, doslovno sam želio prijeći ciljnu ravninu bilo kojom metodom, brzinom, u koje god doba i u bilo kojem agregatnom stanju – riječi su ovog početnika.
Trema, nervoza, panika i apokaliptični scenariji
Naravno, dva-tri dana prije utrke počeo je osjećati pozitivnu tremu.
– Prema mojim očekivanjima, dan prije utrke to je preraslo u nervozu, a na jutro utrke mutiralo u laganu paniku. Razni scenariji su mi se vrtjeli u glavi – od toga da ću biti debelo zadnji i da će svi umirati od smijeha dok ću stizati na cilj, preko toga da ću odustati na pola, da će me zaboljeti slezena, da ću dobiti proljev pa do toga da će svi oko mene biti triatlonci u naponu snage, a ja ću biti mali, spori jadnik. Uspio sam to nekako zauzdati i nakon pola noći bacakanja po krevetu, dovoljno se primiriti da si priznam da neću sam sebi nikad oprostiti ako odustanem na sam dan polumaratona – iskren je naš sugovornik.
Na ovog novopečenog trkača atmosfera na utrci utjecala je kao vrlo pozitivno iznenađenje. Priča nam kako je mislio da neće primjećivati ništa i nikoga oko sebe prije starta.
– Ne sjećam se kad sam vidio toliko veselih lica na jednom mjestu. Nevjerojatno, ali kao da ljudi uživaju u trčanju! Najviše su me iznenadili građani, oni koji su gledali utrku sa strane. Iako nemaju ništa s tim, većina ne poznaje nikoga tko trči, niti su možda znali što se uopće događa; kad su vidjeli trkače da prolaze pljeskali su, bodrili i snimali nas. Isto tako, mnogi su ispred svojih kuća uz cestu postavili svoje stolove sa čašama vode, soka, neki čak i kolačima, što mi je bilo nevjerojatno simpatično. Ovo mi je bio prvi doticaj s ikakvom utrkom uopće pa ne znam je li to uobičajeno, ali takva pozitivna atmosfera definitivno mi je davala poticaj – Sanjin je pun dojmova.
Ubitačna dosada dugih ravnina
Utrka je krenula mnogo lakšim tempom nego što je očekivao, pa kaže kako je čak morao i svjesno usporavati u nastojanju da se prilagodi većini trkača.
– To me je iznenadilo i pobilo moje strahove da će svi osim mene biti lakonoge gazele koje će me ostaviti u prašini već kod prvog zavoja. Nakon pet kilometara, koji su prošli vrlo glatko i mirno, odvojile su se dvije dužine i kad sam shvatio da smo sada ostali samo mi koji trčimo polumaraton, osjetio sam popriličnu knedlu u grlu. To je sad to, sad idemo ozbiljno – shvatio je naš sugovornik.
Opisuje kako je skupina postajala sve rjeđa te kako je većinu staze gledao nekoliko istih ljudi ispred i iza sebe.
– Prva kriza bila je već na osmom kilometru. Naime, napravio sam fatalnu grešku da u glavi pokušam procijeniti koliko sam otprilike prošao pa sam se složio sam sa sobom da je sada vjerojatno 11. kilometar. Kad sam provjerio i vidio da je tek osmi, nije mi bilo baš svejedno – nova su iskustva “friškog“ polumaratonca.
Mnogo veća kriza za njega uslijedila je tijekom prolaska kroz općinu Koprivnički Bregi, a koja se u dugom relativno ravnom pravcu nastavila na posljednju dugu ravnu koprivničku ulicu Miklinovec.
– Tijekom treninga tim dijelom staze nisam išao pa nisam znao gdje je točno okret, tako da sam ga stalno očekivao – sigurno je sad iza ovog zavoja, sigurno još malo, evo sad će, i nikako da dođe. U jednom trenutku mi je prekipjelo i naglas sam rekao „Pa daj ajde više!” i dodao na to nekoliko psovki. Srećom, nije bilo nikoga oko mene da svjedoči gubljenju živaca jednog polumaratonskog djevca – Sanjinov je tijek misli u kriznim trenucima.
Dva kilometra koja traju cijelu vječnost
Međutim, kako kaže, sve to nije bilo ništa naspram posljednja dva-tri kilometra.
– Sunce je već pripeklo, gledateljima je dojadilo i povukli su se kućama, a pravocrtno trčanje kroz Miklinovec nije baš živopisno. Moram priznati da sam konačno na 19. kilometru morao stati, odnosno hodati, ali samo desetak sekundi – čim sam počeo hodati, počeo sam osjećati trnce od kvadricepsa prema listovima i rekao sam sebi da je bolje trčkarati pa barem i najsporije na svijetu jer ću, u suprotnom, ostati paraliziran na mjestu. Dotad sam i držao tempo od, za mene dobrih, 5:45 minuta po kilometru, koji se u završnom dijelu utrke potpuno raspao – njegove su riječi.
Jasno da ni u ovom slučaju nije moglo proći bez one uobičajene veličanstvene revolucionarne ideje.
– Prošlo mi je kroz glavu da odustanem, da jednostavno stanem, ali sam sam sebe opsovao i govorio si da ću doći do kraja pa makar se dokotrljao u cilj. Ta posljednja dva kilometra u mojoj su glavi trajala barem tri sata i bilo mi je nevjerojatno kako se cijela, relativno komotna utrka, na kraju može sažeti u tih 10-15 minuta pakla. Tu mi je postalo jasno da se zapravo ne natječem protiv drugih, nego da se borim sam sa sobom – dosegao je i ovaj trkač “the“ spoznaju.
Na kraju balade, ovaj vatreno kršteni polumaratonac vrlo je zadovoljan postignutim.
– S obzirom na to da mi je cilj bio završiti utrku, ispunio sam ga, a uz to sam imao gotovo i pola sata bolje vrijeme nego što sam si predviđao. Osjećaj ulaska u cilj bio je nevjerojatan – ni više ni manje. Spoznaja da sam to sam napravio, sam se pripremio i sam istrčao, sam se borio s umorom, sumnjama, frustracijama i bolovima, sve to daje baš onaj čisti i iskreni ponos samim sobom kakav sam osjetio možda jednom ili dvaput u životu – podijelio je s nama Sanjin čari koje donosi upravo istrčana utrka.
Pišu: Martina Maloča (3sporta.com), Sanjin Bojić
