Premijer je osmislio piarovski scenarij po kojem u predizbornom razdoblju ne bi nužno žrtvovao ni resornog ministra ni šefa HEP-a

Što je prvi i jedini zadatak hrvatskog premijera? Biti zadužen za uspjehe. Jedino on i isključivo on. Svakodnevno ponavljati, izravno ili posredno, da je upravo on najbolje što se moglo dogoditi i što se nakon njegova dolaska na tron doista dogodilo napaćenom hrvatskom narodu. Podsjećati da svoj posao odlično radi, nerijetko i više od toga, puno bolje od bilo koga drugog, i bivšeg i budućeg. Zato bi za taj isti i kronično napaćeni hrvatski narod bilo pogubno čak i pomišljati na bilo kakvu alternativu.


On, brižan i empatičan kakav jest, tom istom napaćenom narodu stalno nešto nesebično poklanja. Ponekad se s pravom pitamo gdje samo nalazi toliko poklona, odnosno koliko je duboka ta njegova proračunska Pandorina kutija. On osmišljava i amenuje sve ono najbolje što će se dogoditi i u svijetloj budućnosti, toliko svijetloj da ćemo žmirkati od te silne svjetline. Možda ćemo zato uskoro svi morati nositi crne naočale da se zaštitimo od silnog svijetla.

Žalosna je činjenica da on, na koncu konca, zbog te silne dobrote mora trpjeti ružne objede nesposobne i zavidne oporbe, kao i nepravedne napade brojnih zlonamjernih krvopijskih medija. Takve sitne duše ne žele shvatiti da je glavni zadatak premijera izgovarati isključivo piarovske floskule. Ništa i nikad drugo. No, s takvim se nerazumijevanjem moraju uspješno nositi svi silno uspješni i nedodirljivi lideri. Ima li ikoga tko na skromnim hrvatskim prostorima to čini puno bolje od njega?! Iz povjerljivih se izvora saznaje da mu je u pojedinim situacijama zavidan čak i predsjednik jedne nama drage susjedne države.

Što je, pak, posao tipičnog hrvatskog ministra? Biti zadužen za sve neuspjehe, blamaže, lopovluke, nekompetentnost i nerješive probleme. Jedino, nerijetko i isključivo. Strateški mu je zadatak sprečavati svaki pokušaj da odgovornost za bilo što problematično bude usmjerena na nedodirljivog premijera. Bacati se, štoviše, pred baražnu vatru silnih nezahvalnika i krvopija, kako neki metak ili šrapnel na bi zahvatio tu nezamjenjivu veličinu. Ginuti za takvog ogromna je čast. Najveća koja se može dogoditi u skromnih dosezima ministarske sitneži.

Jer, tko bi oni bili i gdje bi gradili svoje karijere da ih premijer s vizijom nije dohvatio svojom čarobnom kukicom i izvukao iz bezlične gomile? Ili onom košarom na bageru iskopao iz duboke kaljuže? Da nije bilo njegove dalekovidnosti i danas bi tamo trulili. Na svojim poslovima, opet zahvaljujući njemu, nisu morali pretjerano koristiti mozak. Dovoljno je bilo slušati ga i klimati. Valjda on zna puno bolje.


Plenkovićeva je zadaća biti zadužen za uspjehe. Jedino on i isključivo on / FOTO: GPIP

Mogu biti iznimno ponosni što su iz dana u dan spašavali blistavu karijeru svog nezamjenjivog lidera. Svojim će unucima patetično pričati da su se bacali na svaku lokvu da on ne bi uprljao svoje cipele.  Ponosno će naglasiti i kako se on zalagao za njih kad su se našli na žestokom udaru krvoločnih oporbenjaka i svakovrsnih piskarala. Branio ih je tako dugo dok se optužbe nisu približile i njemu samome. Puni su razumijevanja i za to što ih je, kako to ritual i nalaže, morao šutnuti iz Banskih dvora. Raduje ih što to nije činio prije nego što je situacija nalagala. Time je i njima dokazao svoje očinske i drugarske nagone.

Dosta je sarkazma. Ni ta najbrutalnija stilska figura u hrvatskom književnom jeziku nije dovoljna da bi pokazala svu raskoš poremećene hrvatske realnosti, kao i postojanje, koliko smo to puta naglašavali, Plenkovićeve paralelne političke stvarnosti. Mi živimo u permanentnim političkim obmanama. Iz svake afere, a one se događaju na dnevnim bazama, te su alternativne istine sve veće. Svaka nadmašuje prethodnu. Kako nema pravog odgovora najšire hrvatske javnosti, budući da je oporba toliko neutjecajna i razjedinjena da to ne dovodi u pitanje HDZ-ovu saborsku većinu, nema ozbiljnijih brana tim eskalacijama političkih šarenih laža. Tko je veći barun Minhauzen, na kadrovskoj lijani zaslužuje viši položaj.

Najbolji je primjer ono što se upravo događa u megaaferi ‘cent’, odnosno HEP-ovoj bagatelnoj rasprodaji skupo nabavljenog hrvatskog plina. Osmišljene su dvije linije sustavnog razvodnjavanja optužbe za posebno teški oblik poslovnog nemara, koji poprima sve konture planirane kriminalne djelatnosti. Prema prvoj, premijer i njegova ekipa sve čini da bi se slučaj vremenski sve više razvukao i tako gubio na političkom intenzitetu. U tu će svrhu DORH i Uskok dugo istraživati i na kraju zacijelo ustanoviti da je tu bilo samo nemara, ne i svjesnog pogodovanja privatnim tvrtkama koje se bave kupoprodajom plina. Održavat će se saborski odbori na kojima će biti puno svađe i malo konkretnih rezultata. Javnost će u međuvremenu biti zabavljena nekim drugim temama i skandalima, jer hrvatske gluposti i ludosti nikad ne nedostaje. Krajem ljeta će se prosječni građanin mutno prisjećati krajnje čudnih odluka HEP-a i resornog ministarstva. To bi omogućilo da Plenković u približavanju superizborne godine ne mora žrtvovati ni ministra Filipovića i šefa HEP-a Barbarića.

Prema drugoj liniji obmanjivanja, javnost će u narednim danima i tjednima biti bombardirana tvrdnjama kako je poslovanje HEP-a zaslužuje hvalospjeva i odlikovanja, a ne pokude. Već je lansirana priča kako je ta državna tvrtka, koju vodi osobni Plenkovićev prijatelj i hvarski sumještanin, tijekom krize genijalno vodila plinski biznis i, ako smo dobro shvatili građanima uštedjela 370 milijuna eura. Prema tome je nespretan i nesretan, a kakav bi uopće i bio, gubitak desetak milijuna eura običan kikiriki. Beznačajan iznos. Napuhani problem. Neuspjela politička spletka. Ne-tema, rekao bi premijer osobno. A bit će puno onih koji će tu uvredu za svakog iole razboritog i dobronamjernog građanina primiti kao prihvatljivo objašnjenje.

Vezani članci

Najčitanije