Nakon prošlotjednog teksta o neobjašnjivosti fetiša, red je došao i na religiju koja je u tom smislu s fetišom poprilično bliska, no dok se fetiš veže uz svojevrsni spolni nagon, religija se veže uz vjerovanje koje, baš kao i fetiš, nema ama baš nikakvo logično objašnjenje. Kao što se može imati fetiš na bilo što od kvrgavih stopala do lateks odijela ili robotskih taksija, tako se i u svašta može vjerovati pa postoji barem desetak velikih svjetskih religija od kojih su najpoznatije kršćanstvo, islam, hinduizam i budizam dok je najnepoznatija religija politika s obzirom na to da je se obično uopće ne svrstava u religiju, a kamoli svjetsku, no kad bi se ta kategorizacija promijenila, politika bi istoga trena postala religijom dominantnijom i od kršćanstva.
Međutim, politika je sasvim legitimna religija jer kako inače objasniti čovjekovu spremnost da vjeruje kako je upravo on taj koji zna i može riješiti probleme neke zajednice, znajući pritom savršeno jasno da nema ama baš nikakve kompetencije te da bezočno laže i sebi i drugima u lice? Kao što će jedan kršćanin bezrezervno reći kako vjeruje u život vječni, tako će i političar bezrezervno reći kako vjeruje da će pobijediti na izborima; kao što će jedan budist reći kako vjeruje u reinkarnaciju ili karmu, tako će političar reći kako vjeruje da u narednom razdoblju može riješiti goruće probleme svojih sugrađana; kao što će vjernik ustrajati pri tome kako vjeruje da su mu molitve uslišane, tako će i političar ustrajati pri tome kako vjeruje da nije korumpiran. Na kraju, vjernik će reći kako vjeruje da postoji bog, a Peđa Grbin će reći kako vjeruje da će postati novi hrvatski premijer.
I zaista, vjerujte mi, predsjednik SDP-a Peđa Grbin ovog je tjedna u nekoliko navrata izjavio kako vjeruje da će biti novi premijer te da će na nadolazećim izborima pobijediti premijera Plenkovića. Kao što vjernici u Međugorju vide Gospu, tako je i Grbin rekao kako se vidi kao budući premijer. Nema, naravno, ničega lošega u tome da čovjek ili političar vjeruje u što god želi ili vidi nešto čega nema, no Grbin, sasvim realno, nema nikakve šanse na izborima pobijediti Plenkovića koji je svoju poziciju utvrdio toliko dobro da bi nas na nacionalnoj televiziji u prijenosu uživo sve mogao poslati direktno u vražju mater i svejedno dobiti izbore. Ako među političarima postoje oni koji vjeruju naspram onih koji se pretvaraju i lažu, Peđa Grbin svim je svojim bićem primjer jednog istinskog političkog vjernika koji duboko vjeruje kako je baš on novi premijer. Istodobno Grbin za to nema nikakvih dokaza ili, ako baš hoćete, ima isključivo dokaze koji dokazuju suprotno, no baš je u tome ljepota religije – ne traže se dokazi, nego dogma koju vjernik ne smije dovesti u pitanje i ima iza nje stati bez obzira na sve.
U svakom slučaju, čeka nas izrazito nezanimljiva ‘superizborna’ godina u kojoj neće biti nikakvih političkih iznenađenja, no mogli bi se tu i tamo iznenaditi u što su sve spremni vjerovati ljudi i političari koji od toga usput i prilično dobro žive. Bilo kako bilo, vjerujem da će biti dosadno, naporno i nezanimljivo i nitko to ne smije dovesti u pitanje jer ipak se radi o vjeri, a ne realnosti…
