Prije desetak dana obilježio se Svjetski dan medicinskih sestara, a prošli petak se pak obilježio Svjetski dan obiteljskih liječnika. Osim toga, u našoj se županiji održao i VI. Kongres sestrinstva i to na međunarodnoj razini, a nešto slično ne postoji niti u jednoj drugoj županiji u Hrvatskoj. Istovremeno, sve češće slušamo o tome kako u ‘sustav’ vapi za promjenama i kako nedostaje stručnih kadrova, a zemlju tresu i razni prosvjedi kojima se ljudi iz struke nastoje izboriti za ono što im pripada. Sve to bio je i više nego dobar povod za razgovor s Ružicom Evačić, glavnom medicinskom sestrom u koprivničkoj Općoj bolnici dr. Tomislav Bardek. Iako prosvjede izravno nije željela komentirati, otkrila je s kakvim se problemima suočava sestrinstvo i što donosi budućnost.
Nedavno se održao VI. Kongres sestrinstva Koprivničko-križevačke županije. Rekli ste jednom prilikom da je naša županija jedina koja ima takav kongres.
To je točno.
Zašto je to važno?
Mi smo ove godine odradili svoj šesti kongres, a ono na što smo ponosni jest da je ovogodišnji bio i prvi s međunarodnim sudjelovanjem. Kongres je nastao iz potrebe da se međusobno sastanemo, družimo, upoznamo, razmijenimo iskustva, ustanovimo kakvi problemi postoje na terenu, a onda vidimo i kako stečene informacije možemo iskoristiti ne bismo li se bolje brinuli o pacijentu. Druga ideja Kongresa je da sve medicinske sestre iz naše županije kojih je registrirano oko 1000, imaju prilike prisustvovati jednom takvom događanju, edukaciji na razini kongresa. Drago mi je što se pokazalo da broj aktivnih i pasivnih sudionika raste i da smo dosegli jednu međunarodnu razinu te da svatko može progovoriti o problemima koje ima, a svi zajedno možemo vidjeti kako te probleme možemo riješiti.
Govoreći o prodoru tehnologije umjetne inteligencije u medicinu, izrazili ste zdravu dozu opreza. Zašto?
Uvijek nastojimo promišljati o problemima koji su ili već tu ili će sutra stići. U ovom slučaju, pokušali smo razmišljati na način da upozorimo one koji su uključeni u nekakve tehnologije ili u organizaciju naše sestrinske profesije da promišljaju te da i nas kao struku pitaju za savjete. Često puta se u profesijama dobije alat s kojim se mora raditi, a da vas nitko prethodno ne pita što o tome mislite, jesu li ti alati dobri ili ne. Svi danas imaju jednu dozu straha oko umjetne inteligencije, onaj ‘što ako’. Naravno, takvu tehnologiju treba iskoristiti, no predmet te rasprave je bilo pitanje što ako ćemo morati raditi na temelju tuđih zaključaka. Ja imam i određeni broj godina i sigurno neću biti prisutna kada će se tehnologije umjetne inteligencije još više uvoditi u medicinu, no o takvim stvarima treba razmišljati na vrijeme. Na predavanju smo vidjeli neke ‘slike budućnosti’, kako bi izgledala skrb o pacijentu na intenzivnoj njezi. Sve bi se obavljalo na daljinu, bez međusobnog ljudskog kontakta. Vjerujem da robot nikada neće moći zamijeniti ljudsku ruku. Znamo da i liječnika i medicinskih sestara ima sve manje i da će se taj nedostatak nastojati nadomjestiti tehnologijom, no stroj ne može zamijeniti emociju. Stroj može o njoj pričati, ali dodir ruke, skrb za pacijenta i saznanje da pored tebe stoji živi čovjek ipak ne može zamijeniti.
Je li točno da sustavu nedostaje 4000 sestara?
Da, barata se brojkom od 4500 sestara koje nedostaju. Nažalost, to nije slučaj samo kod nas. Znam da sestara nedostaje u Mađarskoj i Sloveniji, u Italiji ih manjka čak 18.000. Treba uzeti u obzir i koliko te zemlje imaju stanovnika, no Mađarska na jednog liječnika ima jednu do dvije medicinske sestre, dakle manjka, a u Europskoj je Uniji taj prosjek pet do devet medicinskih sestara na jednog liječnika. Ugrubo sam izračunala da kod nas na jednog liječnika imamo četiri ili pet medicinskih sestara. U tom smo smislu negdje na donjoj granici prosjeka, no kadra nam svejedno nedostaje. Sklona sam potkrijepiti to činjenicom da smo četverogodišnje srednjoškolsko obrazovanje zamijenili s petogodišnjim školovanjem pa smo godinu dana ostali bez jedne generacije na razini Hrvatske. Tome je doprinio i rad u inozemstvu i slično. U našoj bolnici u odnosu na 2016. godinu imamo 16 medicinskih sestara više, no taj se broj mijenja iz mjeseca u mjesec.
Je li situacija ista u cijeloj Hrvatskoj? Kako je kod nas?
Situacija je ista u cijeloj Hrvatskoj. Ni kod nas se na natječaje ne javi dovoljan broj kandidata tako da nismo u mogućnost zadovoljiti traženi broj. Treba reći još nešto, a to je da sestre nakon srednje škole odmah upisuju prvostupništvo. Od njih dvadesetak, pola će doći raditi, a pola će nastaviti školovanje. Dakle, opet gubimo kadar. Nekada to nije bilo tako jer su ljudi nakon srednje škole počeli raditi, no danas su mogućnosti drugačije, otvorena je mogućnost školovanja. Nemojte me krivo shvatiti – to je dobro i to je ono što smo nekada željeli, no utječe na odljev kadra. Drugi razlog su bile male kvote upisa, no zahvaljujući razumijevanju naše Županije i elaboratima kojima sam dokazala da upisujemo premalo djece, sada smo upisali dva razreda u srednju medicinsku školu. To će u svakom slučaju pomoći, a sretna sam i što od maturanata čujem da ih velik broj želi doći raditi.
Osjećaju li sestre dodatni teret posla koji se mora obaviti zbog nedostatka kadra?
Istina je da sestre zbog manjka kadra ponekad moraju odraditi veću količinu posla. U vrijeme pandemije smo shvatili da je normalno raspoređivati sestre na radna mjesta gdje je to potrebno. Tako sada radimo i dalje. To znači da ako na jednom radilištu nema prevelike količine posla, u dogovoru sa odjelnim sestrama ili voditeljima službe preraspoređujemo sestre na radna mjesta gdje je to u određenom trenutku potrebnije .
Ravnatelj Devčić je na Kongresu rekao kako su medicinske sestre i tehničar uz redovnu satnicu u proteklih šest godina ostvarili i 100.000 prekovremenih sati. Je li takvo stanje održivo?
Da, odradilo se dosta prekovremenih sati, no mislim da je jedan veliki razlog pandemija. Ako uzmemo u obzir činjenicu da smo 2021. godine u vrijeme pandemije imali 104 pozitivna zaposlenika, a prošle godine 304, to je značajno. Kada imate ljude koji nisu na poslu, tko će ga odraditi? To je odgovor gomilanja prekovremenih sati, a to nije redovna situacija. Ako je tristotinjak ljudi van posla pet dana, zamjena nema, a posao ne staje… Ono što nam danas otežava situaciju su kratka mala bolovanja, ona po tjedan ili dva jer formalno ne stignemo nikoga zaposliti, a tih gotovo 80 sati netko mora odraditi. No, svatko tko se školovao za medicinsku sestru ili tehničara, svjestan je da naš posao nikada ne prestaje.
Što sve uopće radi medicinska sestra?
Zavisi od kompetencija jer postoje srednje sestre, prvostupnice i magistre. Zadovoljavanje osnovnih ljudskih potreba, medicinsko-tehnički, dijagnostički i terapijski postupci i edukacija bolesnika, provodi se prema kompetencijama. Sve ono što pacijent ne može za sebe učiniti sam zbog bolesti, znanja ili nedostatka volje, za njega obavlja medicinska sestra. Prvostupnice postavljaju sestrinsku dijagnozu, izrađuju plan zdravstvene njege te provode evaluaciju zdravstvene njege.
Europska unija potaknula je i dodatnu specijalizaciju kojima bi sestre stekle još veće kompetencije za rad na terenu. Je li to dobro?
Mislim da je to dobra ideja. Otvorene su specijalizacije za prvostupnike kojima će se oni dodatno educirati i dobiti kompetencije za primjenu nekih lijekova. To je svakako dobro jer oni su ipak prvi na terenu i bit će dovoljno kvalificirani da u hitnim slučajevima mogu, kako mi to kažemo, započeti liječenje.
Hoće li oni imati veće plaće?
Da, onaj koji će specijalizaciju završiti, imat će veću plaću. I magistre imaju veće koeficijente od prvostupnica, sve ide prema stručnoj spremi. Kada sam prije gotovo sedam godina došla na mjesto glavne sestre, zatekla sam u bolnici 84 prvostupnice. Danas ih je 148, gotovo dvostruko više. To znači da potičemo i podržavamo ljude da se školuju i čim donesu diplomu, to im je odmah priznato. Ono što ljudi ne razumiju jest da se mnogi žele školovati da budu magistre, ali ustanova nema toliku potrebu. Tu se događa nezadovoljstvo i pomisao ‘završio sam školu, uložio u sebe, a sada mi se to ne prizna’. No potreba za takvim profilom radnika je ograničena propisanim radnim mjestima.
Treba li se boriti za svoja prava pa i veća primanja?
Apsolutno. Osobno sam završila sve što se formalno može i došla sam do jedne znanstvene razine da mogu shvatiti i savjetovati svakoga tko želi ići tim putem. Sestre se moraju boriti za svoju autonomnost, za sestrinstvo kao samostalnu profesiju. Podržavam da se to postigne, a za to se treba boriti razgovorom i pregovorima na jedan kulturan, dostojanstven i profesionalan način.
