Nije svaka priča o odlasku iz Hrvatske nužno i tragična jer svijet je odavno globalno selo, a potraga za ‘boljim životom’ nije uvijek motivirana financijskom dobrobiti, nego željom za promjenom i osobnim ostvarenjem. Prije deset godina za takvu se promjenu odlučila i Koprivničanka Katarina Pavlek rodom iz Novigrada Podravskog. Ona je uredske poslove i plesnu školu ‘Jump’ zamijenila životom u škotskom Edinburghu gdje vodi tečajeve terapeutske joge.
Muke po dijalektu
Veliku Britaniju mnogi možda i ne doživljavaju kao neku pretjerano drugačiju i egzotičnu zemlju jer donedavno se radilo u punopravnoj članici Europske Unije, no razlike u načinu života ipak postoje i to ponajprije u svakodnevnim stvarima poput specifičnog škotskog dijalekta. Katarini su trebale dvije godine da polovi tko što priča, neovisno o brzini kojom govori.
– Dijalekt je u početku bio malo problematičan jer, osim naglaska, Škoti za neke stvari imaju i svoje riječi. Fora mi je bila poslijepodne sjesti u bus i slušati starije Škote kako razgovaraju, tako sam najbolje učila – prisjetila se Katarina.
Jedan od najčešćih stereotipa o Velikoj Britaniji je da tamo uvijek pada kiša ili da je, baš kao u poznatoj uzrečici, trava drugdje uvijek zelenija. U slučaju Škotske, obje su tvrdnje točne. Edinburgh je pitom grad s oko 500.000 stanovnika na sjeveru britanskog otoka. Obiluje parkovima i arhitekturom starom nekoliko stoljeća, a okružuju ga more, planine, brda i šume.
– Vrijeme ovdje zovem ’50 shades of gray’, a takvo sivo i kišovito vrijeme je još uvijek jedna od rijetkih stvari na koje se nisam skroz naviknula. Svi piju vitamin D da ne bi bili u depresiji, pa tako i ja. Ako se slučajno dogodi koji sunčan dan poput ovoga danas dok razgovaramo, svi odmah izlaze van – priča ova učiteljica joge i dodaje da je Edinburgh baš ‘grad po mjeri’ u kojem se čovjek nauči snalaziti već za nekoliko dana.
Katarina živi u staroj gradskoj jezgri, u ulici Canongate koja je ime dobila po tome što su njome vozili topove u grad.
Za razliku od Hrvatske, Škotska nema mnogo nacionalnih jela, a problem je donedavno bila i dobra kava koju je Katarina u prvo vrijeme nosila iz Hrvatske.
– Nacionalno jelo je možda haggis kojeg vole svi. To je slani puding od različitog mljevenog mesa kuhanog u životinjskom želucu. Probala sam to jednom i podsjetilo me na krvavice. Jede se i skuša, a najčešće losos koji je u Hrvatskoj skupo jelo, a tu ga ima toliko da mi ide van na nos. U raznim fast food zalogajnicama i pubovima se, naravno, jede i fish’n’chips – pojašnjava i dodaje kako su Hrvati i dalje na tronu dobre hrane, pića i kave.
Osim kvalitete, razlika je i u cijeni.
– Kavopija sam i treba mi dobra kava, bez nje me nema. U zadnjih nekoliko godina počeli su se otvarati craft coffee shopovi pa se napokon može naći i popiti dobra, ali skupa kava. Dvije obične kave za van koštaju oko 7 funti ili oko 8 eura. Zato imam svoj samovar i kupujem domaću, bosansku kavu – šali se i dodaje da joj osim dobre kave ‘fali’ i naša kultura sjedenja u kafićima.
Škoti imaju temperament sličan hrvatskom, druželjubivi su i imaju sličan smisao za humor, ali je život u Edibnurghu brži pa se druženja moraju dogovarati i mjesecima unaprijed.
– Mi smo navikli da sretnemo nekoga u gradu pa odemo na kavu. Tu se druženja dogovaraju mjesecima unaprijed, a nema ni onog nenajavljenog navraćanja k prijateljima što je nama u Hrvatskoj normalno. Sa susjedima u zgradi ćeš možda kratko popričati, ali nitko neće susjeda tražiti žličicu šećera – kaže.
Nova karijera
U Edinburgh je došla s višom školom upravnog prava koja joj nije koristila jer se radi o hrvatskom pravu, no znala je da se ne želi vratiti na uredske poslove. Novac koji je zaradila prodajom stana u Hrvatskoj iskoristila je za put u Španjolsku gdje je položila tečaj za instruktoricu joge. Prvi posao instruktorice dobila je u jutarnjem terminu u teretani jer ga nitko drugo nije htio, no malo pomalo je usmenom predajom dobivala sve više klijenata. Naposljetku je pokrenula vlastiti tečaj joge Karma Yoga Edinburgh.
– Trebalo mi je pet godina da shvatim da mogu raditi samo taj posao. Radim 13 sati tjedno i imam za normalan život. Nema više onoga kao što je znalo biti u Hrvatskoj – hoću li ili neću imati na kartici i pokrivati nekakve minuse. Ovdje u deset godina nisam ušla u minus ili razmišljala hoće li mi ‘proći’ kartica. Znam da neke instruktorice rade i do 20 sati joge tjedno, ali meni su moj mir i moje zdravlje vrjedniji i važniji od ganjanja novca – priznaje Katarina koja se uz jogu vratila i svojoj staroj ljubavi – pjevanjem u bendu.
Njezin se bend zove Tasting Shapes, nedavno su objavili i debitantski album ‘Close to Distance’, a Katarina bi voljela dečke ‘dofurati’ i u Hrvatsku.
