Od prošle se godine odlukom Hrvatskog sabora 1. ožujka obilježava Nacionalni dan edukacijskih rehabilitatora. Oni koriste sve svoje znanje, stručnost, volju, kreativnost i strpljenje kako bi djeci i mladima s teškoćama u razvoju olakšali svakodnevicu, naučili ih novim vještinama i otvorili im šire vidike, a to nije nimalo laka zadaća.
Edukacijski rehabilitatori nekada su imali naziv defektolozi, a osim u nazivu razlike nema. Oni su stručnjaci koji su svoje kvalifikacije stekli na Edukacijsko-rehabilitacijskom fakultetu uz širok dijapazon kompetencija za razne oblike rada.
– Razlika je samo u nazivu, odnosno potrebi da se izbjegne stigmatizirajući naziv za korisnike usluga ovog profila stručnjaka. Naziv implicira „defekt“ odnosno neispravnost, a zapravo se radi samo o različitosti – tumači nam Radmila Popović, ravnateljica Centra za odgoj, obrazovanje i rehabilitaciju Podravsko sunce, koje zapošljava 17 stručnjaka tog profila za ukupno 115 svojih korisnika.
Edukacijski rehabilitator deficitarna je struka
Riječ je o deficitarnoj struci i vrlo se teško dobivaju stručnjaci na upražnjena radna mjesta i tijekom bolovanja, navodi ravnateljica. Na području županije dva centra provode posebne programe, Podravsko sunce i COOR Križevci te Odjel za učenike s teškoćama u razvoju Osnovne škole Grgura Karlovčana u Đurđevcu. Sa sjedištem u Koprivnici djeluje još i Udruga edukacijskih rehabilitatora Koprivnice i Đurđevca koja okuplja stručnjake, provodi edukacije i promovira struku.
– Osnovne škole koje provode redovni program također bi trebale zapošljavati edukacijske rehabilitatore, no u pravilu ih nemaju. U nekim školama zaposleni su drugi stručnjaci edukacijsko-rehabilitacijskog profila – logopedi i socijalni pedagozi, no ne i edukacijski rehabilitatori. Bez edukacijskih rehabilitatora teško je ostvariti inkluzivno obrazovanje – smatra ravnateljica.
Ne postoji tipičan radni dan edukacijskog rehabilitatora
Može se reći da ne postoji tipičan radni dan edukacijskog rehabilitatora, a mnogo toga ovisi i o tome provodi li nastavu ili rehabilitacijski program. Primjerice, može provoditi rehabilitaciju u senzornoj sobi koja blagotvorno utječe na dijete i uči ga promjenjivoj okolini.
– Program se bazira na igri. Senzorna soba je uređena tako da potiče razvoj svih osjetila. Dijete nakon ulaska u senzornu sobu samostalno odabire senzorne aktivnosti koje mu odgovaraju, a edukacijski rehabilitator koristi interes djeteta te mijenja one aktivnosti koje ga sprječavaju da se spontano i samoinicijativno odluči za neko motoričko ponašanje i samim time za učenje. Pristup je individualiziran, dijete aktivno sudjeluje u smislenim aktivnostima, u tijeku igre rehabilitator se prilagođava djetetovim potrebama i mijenja pristup ovisno o djetetovim reakcijama – objašnjava Popović.
Tako, primjerice, u senzornoj sobi edukacijska rehabilitatorica Martina Sambolek radi s petogodišnjim Janom, koji svoj višak energije usmjerava u razne zabavne, ali i za njega korisne igre, poput njihanja na ljuljački gdje istovremeno hvata s poda male krpene vrećice i njima pokušava pogoditi metu.
– To mu pomaže da se koncentrira na jednu stvar i usmjeri svoju pozornost, a kroz igru on ni ne zna da radimo na tim ciljevima – demonstrira nam ona.
S druge strane, nastava se uglavnom provodi grupnim radom kroz okvirno propisani program, s obzirom na to da se za svakog učenika izrađuje individualizirani program prilagođen njemu. Pritom se koriste razne metode i postupci, poput asistivne tehnologije, prilagođenih oblika komunikacije, Martemeo metode, elemenata PECS metode, Brain gyma, rehabilitacije putem pokreta i drugih.
– Danas radimo na ponavljanju slova, s nekima radimo na finoj motorici, koordinaciji oko – ruka i vizualnoj percepciji. Mnogo toga sami smišljamo, izrađujemo materijale, škola nabavlja što može… Svako dijete je drugačije i svakome pristupamo individualno – pokazuje nam Anja Holeček.
Takav pristup i angažman oko djece nije jednostavan, no nemjerljivo je vrijedan za razvoj učenika, dodaje ravnateljica.
Važno je pružati podršku djetetu, ali i osamostaliti ga
– Djeca s teškoćama u razvoju trebaju često vrlo visoku razinu podrške u radu, uloga rehabilitatora je pružati podršku, ali i što je više moguće osamostaliti dijete. Posao edukacijskog rehabilitatora je složen, zahtijeva puno strpljenja i empatije. Kako bi se uspješno nosili s izazovima i poteškoćama na koje u radu ipak nailazimo, za našu struku je važno kontinuirano stručno usavršavanje, kako radi upoznavanja novih metoda rada tako i radi osobnog osnaživanja – ističe Popović.
Unatoč tome što djeca rade sa stručnjacima, vrlo je važna i uloga roditelja, naglašava ravnateljica. Samo suradnjom roditelja i edukacijskog rehabilitatora može se na najbolji način djetetu pružiti sve što mu treba.
– Suradnja s roditeljima je važna karika u razvoju djeteta. Ona podrazumijeva razvijanje i održavanje pozitivnog, ravnopravnog odnosa punog međusobnog poštovanja i uvažavanja. Uloga edukacijskog rehabilitatora je upoznati roditelje s vrstom i stupnjem teškoće kod djeteta te pružiti podršku u prihvaćanju i razumijevanju djetetove teškoće. Također, edukacijski reahabilitator daje smjernice kako i na koji način roditelji mogu pomoći djetetu i doprinijeti maksimalnom razvoju njegovih sposobnosti u obiteljskom okruženju – napominje.
Uloga edukacijskih rehabilitatora još nije prepoznata u društvu
Iznimno odgovorna i važna uloga edukacijskih rehabilitatora nažalost još nije u potpunosti prepoznata u Hrvatskoj. Prošle je godine u javnosti bilo mnogo negodovanja iz struke zbog kolektivnog ugovora kojim bi im se drukčije obračunavao rad s učenicima s teškoćama u razvoju te bi posljedično primali nižu plaću. Posljedica toga je nezadovoljstvo koje ponekad kulminira i drastičnim odlukama.
– Prosvjetni radnici općenito nisu zadovoljni svojim statusom u društvu, tako ni edukacijski rehabilitaori. Novim kolektivnim ugovorom ukinuta su neka ranija prava odnosno smanjene naknade za otežane uvjete rada – dodatak na plaću isplaćuje se samo za neposredno održani nastavni rad. Priprema za neposredni rad uključuje procjenu, planiranje, izradu nastavnih materijala jer ne postoje udžbenici i čitav niz specifičnih poslova koji nisu adekvatno vrednovani. Zakinuti su i stručnjaci koji rade u inkluzivnom obrazovanju kao i stručni suradnici. Ne čudi što je u posljednje vrijeme primjetan trend odlaska stručnjaka iz Hrvatske, na primjer iz Krapinsko zagorske te Varaždinske županije kolege odlaze raditi u susjednu Sloveniju – upozorava Popović.
