Sven Šestak: Inat je oduvijek bio moj pokretač i zato se vraćamo predstavama kakve mi želimo raditi

Ludens Teatar osnovan je 2006. godine, a u ovih je šesnaest godina izrastao u pravo koprivničko gradsko kazalište. Njihove su predstave uvijek nastojale zadržati prepoznatljivost i kvalitetu koju je na kraju prepoznala i publika, a onda se sve promijenilo dolaskom pandemije. Ipak, Ludens se vraća novom predstavom u suradnji s GDK Gavellom čija će se premijera održati 18. prosinca, a to je bio i povod za razgovor s glumcem i osnivačem Ludens Teatra, Svenom Šestakom.

GP: Koliko je vremena prošlo od posljednje Ludensove produkcije?
Lani smo imali ko-produkciju s Gavellom i kazalištem Joza Ivakić iz Vinkovaca, ali sve to što je izlazilo u vremenu pandemije je bilo ‘ispod žita’ jer i nije moglo drugačije.

GP: Nadolazeća premijera bit će, dakle, prva u normalnim okolnostima?
Da, i nadam se da više niti ne bude tih problema s kojima smo se suočavali.

GP: O kakvoj je predstavi riječ?
Riječ je o tekstu mlade hrvatske autorice Dine Vukelić ‘Moderni oblici patnje’. To je jedan tekst koji je presjek današnjeg društva, mada gordo zvuči kada se to tako kaže jer onda ljudi svašta očekuju. To je jedan tekst koji govori o životu danas kroz prizmu jedne disfunkcionalne familije u kojoj nema oca i ostaju mama i sin. Pokušat ću opisati par sitnica da bude jasnije o čemu se radi…

GP: Ali bez takozvanog ‘spolier alert-a’.
Može, da. Mama je bivša zvijezda iz vremena Jugoslavije koja se ne može pomiriti s današnjim svijetom, instant zvijezdama i tako dalje, dakle žena koja je karijere stvarala kako su se nekad karijere stvarale – predanim radom na sebi i radom općenito. Sin koji živi s majkom, a što je danas još jedna česta situacija, prilično je disfunkcionalan u smislu nekakve socijalne interakcije, okrenut isključivo ekranu mobitela i kompjutera bez društvenog života… Sve zvuči dosta poznato. Njezina frustracija je zapravo ono što tekst čini dosta komičnim…

GP: Aha, to je komedija?
U suštini je to komedija koja oštro progovara o nekim problemima koji muče današnje društvo. Meni je to danas dosta teško reći, jer ako to kažem, govorim iz svoje perspektive. Današnje društvo to ne doživljava kao svoju muku, nego kao sadašnjicu, to tako jest, tako se živi, nema tu nekih problema. Mi koji poznajemo neka druga vremena, a ovo sad zvuči kao da ja imam sto godina, a nemam…

GP: Nemaš, ali se svijet brzo mijenja i dosta se toga promijenilo.
E, poznajemo neke druge parametre vrijednosti koji su bili postavljeni i ove danas. Oni koji se sjećaju nekih drugih vremena, u tom će tekstu vjerojatno pronaći više komičnosti, a oni koji današnje vrijeme jednostavno žive, možda će se zapitati je li ovo što danas živimo u redu.

GP: Pretpostavljam da to nije ono što ja zovem ‘hahaha komedija?’
Ne, nije, takvim hahaha komedijama se čak nikada nismo niti bavili. Zadržat ćemo ovaj izraz, sviđa mi se. Ludens je oduvijek pokušavao raditi ono što smo mi zvali ‘komedije s elementima drame’ ili ‘drame s elementima komedije’, ovisi iz koje se perspektive gleda.

GP: Koliko sam vidio, u predstavi igra mlađa i neka već etabliranija ekipa poput Jelene Miholjević.
Jelena, recimo, spada u kategoriju glumica srednje generacije, a tu su još i mladi glumci, Marko Petrić i Ana Đurinović, a i tekst zadaje takvu podjelu. Predstava se radi, a kad izađe, vidjet ćemo kako će biti.

GP: Prije službenog početka razgovora smo spomenuli i mladog Koprivničanca Matiju Gašparija koji je uspio upisati Akademiju. Ludensu je prilično stalo do dramske radionice, do edukacije mladih amaterskih glumaca i tako dalje. Hoće li Koprivnici iznjedriti još koju glumačku snagu? Koliko nada polažeš u lokalne snage?
Teško je o tome govoriti, niti sam ja pozvan da govorim o nekakvom polaganju nada u nekoga… To je individualna stvar pojedinaca koji, ili pokazuju afinitet za ovu vrstu posla, ili ne. To je nekakva prva stepenica. Druga stepenica je nakon pokazanog afiniteta ozbiljno se primiti posla, treća stepenica je imati puno sreće što je u ovom našem poslu vrlo važno i kad se sve to posloži, opet se može dogoditi da netko ne uspije. Meni je zato bilo jako drago kad je Matija uspio upisati Akademiju, a koliko znam, jer su njegovi profesori moja generacija i moji kolege pa tu i tamo pitam kako mu ide, ide mu dobro i hvale ga. Bu nekaj.

Sven Šestak, glumac i osnivač Ludens Teatra / FOTO IVAN BRKIĆ

GP: Nadaš li se da će Ludens nakon nove premijere uhvatiti neki kontinuitet rada kakav je imao prije pandemije?
Teško je držati kontinuitet jer se dosta parametara tu mora posložiti da bi kazalište funkcioniralo u svom punom zamahu. Slažu se, ali ima tu puno i volonterskog rada koji je potreban i još koječega što izostaje u velikim kazalištima. Ima boljih i lošijih godina. Sad smo u nekoj fazi za koju bih rekao ‘poznavali smo i bolje faze’. Poklopilo se i nešto loših stvari na koje se moglo i nije moglo utjecati, kao na primjer pandemija. Bilo je nekih grešaka u koracima, prvenstveno mojih, nitko drugi nije kriv, nego ako već ja potpisujem nekakvo vodstvo Ludensa, tu grešku pripisujem sebi… Možemo i konkretnije o tome na što mislim, no trenutno pokušavam i to ispraviti…

GP: Na što misliš?
Stvar je dosta kompleksna, još i samome sebi pokušavam sve potpuno objasniti, ali kada je bila pandemija, prvo se sve živo zatvorilo. Onda je nekako na površinu došlo sve ono što pritišće naše društvo. Ne znam kako bih to sociološki nazvao, ali dogodila se jedna ‘estradizacija’ kompletnog društva. Ne govorim samo o kazalištu, nego kao potpuni laik i na području glazbe, umjetnosti, kulture… Evo, konkretno, što se događa u kazalištu. Mi proizvedemo predstavu, i kada ju pokušavamo plasirati okolo po Hrvatskoj, u ogromnom je postotku odgovor ‘ma da, znate, ali, nas trenutno više zanimaju lake komedije gdje se ljudi mogu opustiti i puno nasmijati’. Ja nemam ništa protiv takvih komedija, dapače, ali one kao da počinju činiti glavninu kazališnog programa. E sad, je li za to kriva publika ili kazališta… ne može se to tako reći, jednostavno se sve pogodilo da do toga tako dođe. E, sad…

GP: E, sad se vraćamo na grešku.
Nas taj tip teatra nikada nije previše zanimao, no došlo je do toga da je publika to sve više tražila pa smo mi počeli nešto svaštariti pa uvoditi i takve predstave u naš program čime smo automatski odbili i neku publiku koja nam je bila vjerna, a kako se nikada nismo do kraja odlučili za tu vrstu komedije, nismo u punom smislu privukli niti publiku koju to zanima i ostali smo negdje na pola…

GP: I sad se treba ponovno konfigurirati.
Da, treba se rekonfigurirati i sada sam donio odluku da narednih godinu dana, s obzirom da Ludens između ostalog obavlja i program otkupa i organizacije predstava drugih kazališta u Koprivnici… ima tu malo i inata, inat je kod mene, budimo iskreni, uvijek bio pokretač… Donio sam odluku da, sada kada svi drugi organizatori baš namjerno idu na takve predstave koje pune sale, blagajne i rasprodaje karte, mi ćemo se u narednih godinu dana potpuno vratiti našem izričaju i potpuno odustati od takvih predstava.

GP: Čini mi se da se na tom tragu dogodilo još nešto. Kada su kapaciteti u vrijeme pandemije bili ograničeni, sve su predstave dobile predznak ‘rasprodano’ pa danas kada predstava nije rasprodana, ljudi su sumnjičavi.
Ostalo je to neko očekivanje, a nije isto rasprodati 35 mjesta u kontekstu pandemije nije isto kao rasprodati sva mjesta u normalnom kontekstu.

GP: Jesi li popratio nedavnu izložbu u Galeriji Koprivnica o lokalnoj povijesti našeg amaterskog kazališta?
Jesam, bio sam na otvorenju.

GP: Čini mi se, ako je sudeći po izložbi, da Koprivnica ima tradiciju i snagu prepoznati predstave kakve Ludens želi raditi.
Ima, i oduvijek je imala. Ali opet se tu dogodilo nešto zbog čega moramo gledati širu sliku. Postoji dio ljudi koji je jednostavno prihvatio mjere, bio zabrinut za zdravlje što je potpuno normalno, i ja sam bio i svi smo bili. Velik broj ljudi izbjegavao je okupljanja, a kazalište je, naravno, okupljanje. Mi smo oduvijek imali velik dio starije populacije koja je dolazila u kazalište, a opravdano se bojala okupljanja, imali smo smanjeni kapacitet gledališta, imali smo svašta… No, nije korona za sve kriva. Tu je ta greška našeg ‘svaštarenja’ s repertoarom za što mislim da je bila velika greška i, da ne kukamo za prošlim vremena, probat ćemo to ispraviti. Plan je da predstave u nadolazećoj sezoni budu predstave ‘više kvalitete’, drznut ću se to tako reći. I nakon toga vidjeti. Ako s time uspijemo održati dolazak ljudi u kazalište, dobro, a ako ne, možda onda odustanemo o te vrste programa, dakle organiziranju kazališnih predstava i posvetimo se vlastitoj produkciji, dramskom studiju od kojeg ne želimo odustati i tako dalje.

GP: Hoće li i Ludens, kao i svi, podići cijene ulaznica za predstave?
Trebali smo ih davno podići. Ali dignuti cijenu u kazalištu je… Kod jednog dijela populacije i dalje postoji ono ‘zašto bi se uopće naplaćivale karte za kazalište’, a to uopće ne želim komentirati pa ima onih koji kažu ‘pa zašto to toliko košta…’. Košta jer košta, imamo i mi troškove.

Sven Šestak / FOTO IVAN BRKIĆ

GP: Ljudi često misle da je umjetnički rad imun na troškove i poskupljenja.
Nije, naravno da nije. Pokušat ćemo pod kontrolom držati omjer cijena ulaznica i naših potreba i ne dizati cijenu. Mi smo godinama držali istu cijenu gdje su ulaznice koštale 40 kuna, a sada su 50 kuna, to nije nekakvo drastično poskupljenje. Dalje od toga mislim da ne može ići. Mogli bi kada bi doveli neku općepoznatu hit predstavu za koju se traži karta više, no te predstave redovito pripadaju onom opusu o kojem smo pričali, a to ćemo sad malo staviti ad acta.

GP: Hoće li Ludens ponovno raditi svoj tekst, svoj predložak, svoju ideju?

To je Ludens radio i opet će raditi. I ovo što sada radimo još nije postavljeno u kazalištu i tekst će zapravo imati svoju kazališnu praizvedbu jer je dosada napravljen samo u dramskoj programu Hrvatskog radija kao radiodrama, a ovo će biti kazališna praizvedba novog, nikad viđenog teksta. Kada smo radili ‘Žene u crvenom’, imali smo dogovor s autorom teksta Davorom Spišićem koji je tekst pisao isključivo za Ludens teatar, a onda je još profesionalno postavljena u Osijeku i amaterski u Gospiću. No, bio je pisan, kao što se to kaže u slengu, po narudžbi. Odličan tekst!

GP: Hoćete li ‘vratiti’ i neke stare predstave?
Vratiti predstave je jako teško. Mi inače radimo jednu produkciju godišnje jer problem plasmana predstave je oduvijek bio težak, a sad je još teži. Doslovno evo, kolega Josip Živoder koji radi s nama u Ludensu, od deset organizatora koje je nazvao, od sedam je dobio odgovor ‘da, znate, ali mi bismo nešto gdje se narod smije’. Naš je problem sada, dakle, da nove predstave plasiramo teže nego ikada prije, a onda još vraćati stare predstave… Jako je teško jer jednom kad se mehanizam predstave zahukta, teško ga je gasiti pa paliti. Rijetko koji glumac kod nas igra, kao na Broadwayu ili West Endu, jednu predstavu tri godine. Kod nas glumci u glavi drže do šest živućih predstava i to je sasvim okej, a jednu koja se pali i gasi je najveća muka. Odigrati izvedbu pa par mjeseci ništa pa onda opet jednu pa ništa…

GP: To je kao da svaki put krećeš ispočetka.
Da, to je teško i to svojim kolegama jednostavno ne možemo priuštiti. Vraćati stare predstave, koliko god neke od njih bile uspješnice pa čak, ajmo reći, i hitovi… Imali smo ih, ali… Mi sad imamo dvije predstave koje su izašle u vrijeme pandemije, ‘Kraljevstvo moje za početnike’ i ‘Titanic’ koje su – možda sam subjektivan, ali odlične, a ne prevelike predstave koje iziskuju ogromni trošak i producentski napor – zapravo neizigrane. I sad imamo dvije živuće predstave koje previše miruju, dolazi nam i treća, a imamo problem s još dvije koje su žive… Teško to ide.

GP: Ostajete u istom prostoru, sve isto kao i prije?
Da, Dom Mladih je naš dom, to je uvijek dobro funkcioniralo. Čujem sada da će tamo biti nekih promjena, ali niti se bojimo niti vidimo neke potencijalne opasnosti za nas u tome. To je dvorana koja je 2008. u suglasnosti, dogovoru i zajedničkoj suradnji s Gradom Koprivnicom kazališno i opremljena i nema nikakvog smisla niti razloga da se odande maknemo.

Vezani članci

Najčitanije

WP2Social Auto Publish Powered By : XYZScripts.com