U kišno poslijepodne, po uskom šljunčanom putu izbjegavajući nastale vododerine, došli smo u naselje Mali Botinovac. Ovdje se na kalničkom pobrđu na najvišoj točki nadmorske visine od 218 metara smjestilo nekoliko kuća čineći naselje koje se od 1948. godine iskazuje kao samostalno. Dakako, ljudi su na ovom prostoru živjeli i prije više stoljeća, a vodu za piće i pranje crpili su iz izvora na polju koje i danas zovu Grbe. Mješovito stanovništvo s većinskim pravoslavnim življem oduvijek se bavilo poljoprivredom, uzgajajući stoku i sijući žitarice, a na brdu zvanom Sveti Petar uzgajali su vinovu lozu.
U vrijeme našeg dolaska naglo je zahladilo i malobrojni mještani od kiše su se sklonili u kuće, a nas je u svoj topli dom pozvao Bojan Vitanović. On je jedan od dvoje preostalih stanovnika ovog malog naselja koji se još uvijek bavi poljoprivredom. Naslijedivši imanje od oca Milutina i majke Dirke koji su se bavili uzgojem tovljenika i mliječnih krava, Bojan je povećavao gospodarstvo. Kao i većina njegovih sumještana, i on je u staji držao više mliječnih krava, pa je još pred desetak godina zagrebački Dukat dnevno iz ovog sela odvozio oko 250 kilograma mlijeka. Uz proizvodnju mlijeka, stanovnici su uzgajali i svinje i perad.
Svako gospodarstvo imalo je i po par hektara šume pa je, uz poljoprivredu, i prodaja drva za ogrjev pridonosila povećanju kućnih primanja. Kako je otkupna cijena mlijeka padala, u selima je bilo sve manje mliječnih krava, pa je tako i naš domaćin prestao s tom proizvodnjom i okrenuo se drugoj vrsti poljoprivredne proizvodnje.
– Umjesto krava za proizvodnju mlijeka, danas držim četrdesetak ovaca za meso, a bavim se i ratarstvom. Vlastitom mehanizacijom obrađujem 14 hektara svoje zemlje, a imam i nešto u najmu. Ove godine na površini od šest hektara posijao sam suncokret i dobio 20 tona, no više od pet tona pojela mi je divljač. Divlje svinje, srne i jeleni rade nam velike štete uništavajući usjeve. Ne pomažu ni repelenti, ali niti električni čuvari kojima ograđujemo naša polja. Ove je godine poljoprivrednik iz susjednog sela unajmio desetak rali zemlje i posijao soju, no nije imao što kombajnirati jer mu je sve pojela divljač – kazao je Bojan i dometnuo da se najam zemlje svejedno mora platiti.
Na naše pitanje o životu u selu, Bojan se prisjetio svog djetinjstva kad je iz njegovog rodnog sela u školu u susjednom Velikom Botinovcu išlo petero đaka. U to je vrijeme u selu bilo devet naseljenih kuća u kojima je živjelo tridesetak mještana. Mladi su na zabave išli u susjedni Veliki Botinovac, a naš je sugovornik imao svoje društvo u Prnjavoru. Prošetali smo selom koje danas administrativno spada u Općinu Sokolovac i u kojem u pet kuća živi deset stanovnika. Iz dvorišta peko puta našeg domaćina došao je Gojko Ostojić sa suprugom Marijom.
– Nekad davno, ovdje su izdaleka doselila braća Krajčinović i osnovali obitelji. Ovo se prezime zadržalo dugi niz godina, pa su stanovnici susjednih sela naselje Mali Botinovac oduvijek nazivali Krašnovići – kazao je susjed Gojko koji je ujedno i najstariji mještanin, a saznali smo da je pred stotinjak godina u selu rođen i sudac, Đuro Krajčinović. Danas se osim Bojana Vitanovića ovdje na veliko poljoprivredom proizvodnjom bavi i Veljko Krajčinović, a u selu su ukupno četiri radno sposobna mještana.
Osim struje i javne rasvjete, kroz selo ide i vodovod, no šljunčana cesta koja vodi do mjesta, nikako da dobije asfaltni sloj. Na posljednji počinak mještani odlaze u Mali Poganac, gdje im je i crkva. U selo dvaput tjedno dolazi pokretna trgovina, a u pokretnoj pekari, tri puta u tjednu mještani su u mogućnosti kupiti i svježe pečeni kruh. Kako smo saznali, najmlađi mještanin rođen je sad već daleke 1979. godine, a od negdašnjih osamdesetak grla stoke, danas je u selu svega pet krava.
