Kriza koju živimo već više od godinu dana odavno nije tek zdravstvena u onom najužem smislu, nego i ekonomska, socijalna, mentalna, a uzimajući u obzir i nedavne događaje i ispraćaje, čak i moralna. U takvom se ozračju briga o mentalnom zdravlju prečesto gura pod tepih jer nije opipljiva poput kašlja ili visoke temperature. Ipak, fizička i socijalna distanca, svakodnevna odgovornost, izolacija i samoizolacija, zoom sastanci i sveopći osjećaj neizvjesnosti polako, ali sigurno napadaju i naše mentalno zdravlje. Kao i svaka kriza, i ova je teško pogodila djecu i mlade od kojih se danas očekuje da svakodnevno budu razumni i odgovorni u dobi kada to ne bi trebali biti. O izazovima očuvanja mentalnog zdravlja u djece i adolescenata u vrijeme krize, pomoći koju možemo potražiti kod struke, ali i vlastitih roditelja, načinima na koje se možemo lakše nositi sa sve većim teretom izostanka društvenog života, ali i dugoročnim posljedicama koje će ova pandemija ostaviti na mentalno zdravlje djece i mladih razgovarali smo s Idom Šipek, psihologinjom i edukanticom geštalt psihoterapije.
Sve se više priča o štetnim psihološkim utjecajima novog normalnog na djecu i mlade. S kakvim je psihološkim izazovima suočena naša mlada populacija?
– Mnogo je izazova pred njima, a stavila bih ih pod zajednički nazivnik ‘prilagođavanje na drugačiji život’. Mnogo su stručnjaci govorili o tome kako se moramo svi zajedno prilagođavati ‘novom normalnom’ pa ću pokušati biti što konkretnija kako to izgleda iz perspektive mladih. Jedan od važnih zadataka mladih je razvijati neovisnost. I to je već prvi veliki izazov. Kako razviti neovisnost kada vam je kretanje i socijalna interakcija ograničena, kada ne možete donositi neke odluke samostalno već ovisite o uputama stožera, škola i drugo? U tako ograničenim uvjetima razvoj sam po sebi postaje izazovan jer izostaje ono temeljno što mladima treba, a to je društvo, istraživanje novih stvari, kreativno izražavanje. Izazov je i kako nastaviti kvalitetne odnose i komunikaciju s obitelji, ali i vršnjacima. Mnogo djece i mladih nema vlastiti prostor unutar kuća u kojem se može osjećati slobodno. Dosad smo ih udaljavali s računala, a sada je to postao primarni alat za susretanje. Izazovno je i kako u ovo vrijeme mogu dobiti emocionalnu podršku kakva im treba. Posebice tu mislim na djecu koja žive u rizičnim obiteljima. Oni su se susreli s najviše izazova. I sada kao najveći psihološki izazov dolazi kako se nositi s mnoštvom mikro gubitaka koje odrasli možda niti ne vide. Kako se suočiti s gubitkom treninga, nastupa, posjeta bake, odlaska na maturalac, izlazaka, norijade, rođendana, pokazivanja našminkanog lica, životnog stila, kontrole nad životom, stabilnog roditelja i mnogih drugih njima važnih stvari.
Koji su znakovi da djeca trebaju pomoć u suočavanju s ovom izvanrednom situacijom?
– Najjednostavniji odgovor je kada dijete postane drugačije i kada kao takvo otežano funkcionira. Neka djeca i mladi sami po sebi su netolerantniji na neizvjesnost, teško prihvaćaju promjene, vole rutine. Oni pokazuju slabije adaptivne vještine poput samooptuživanja, poricanja, iskaljivanja, pasivnosti zbog čega im se može javiti tjeskoba, anksioznost ili depresija. Manifestirati se može kroz nametnute misli o nesigurnoj budućnosti, sumnju u vlastite kompetencije i pad sposobnost izvršavanja zadataka, slabu koncentraciju, strah za sebe ili bližnje, poteškoće sa spavanjem, izostanak apetita, povlačenje u sebe, iritabilnost i slično. Djeca koja lakše toleriraju neizvjesnost koriste neke adaptivne strategije poput prihvaćanja situacije, traženja informacija i emocionalne podrške, planiranja onoga što je moguće, davanja smisla i objašnjavanje situacije, humora, vjere i drugo.
Kako roditelji mogu pomoći svojoj djeci?
Može mu pomoći time da ga vidi i da zajedno pokušaju dati opis toga što roditelj vidi, a dijete ili mlada osoba osjeća. Da bi roditelj vidio dijete, potrebno je da osim zdravih očiju uspori, da bude prisutan i prati dijete. Roditelji često ne primijete promjene u ponašanju do trenutka kada one postanu upadljive. Rizik od toga je u obiteljima gdje su odnosi distancirani ili kod adolescenata koji imaju razvojnu potrebu odvajati se od roditelja pa provode manje vremena zajedno. Potrebno je dati prostora emocijama, da se one vide, jasno verbaliziraju i da se priča o njima, kako se nositi s njima. Ignoriranjem ili umanjivanjem nekog osjećaja on neće nestati već će se manifestirati kroz neko ponašanje ili simptom. Potrebno je osnažiti djecu i mlade, ponuditi im adaptivna ponašanja o kojima sam maloprije pričala. Pomoći im u tome da daju objašnjenje novoj situaciji, istražiti postoje li neki dobitci osim gubitaka, jesu li mu neke stvari ipak bolje s ovim svim promjenama. Na taj način se djeci i mladima širi svijest o situaciji u kojoj se nalaze, a time i shvaćanje da ipak ima dosta kontrole i to nad odabirom ponašanja u situaciji. Pitati ih što im treba je vrlo važno te pritom imati povjerenje da znaju prepoznati bolje od roditelja što im treba. Također je važno imati na umu da je roditelj model. Dijete ili mladi će se brinuti o sebi na način na koji se brine roditelj o sebi. Ukoliko su promjene nagle, dijete se previše zatvorilo, potrebno je potražiti stručnu psihološku pomoć.
Iako se svi slažu da je za djecu najbolje da budu u školi, online nastava je postala nužnost. Na koji način stalno mijenjanje načina izvođenja nastave utječe na školarce?
– Promjene nekim učenicima teško padaju jer se online nastava i ona u školama dosta razlikuje. Osnovnu razliku vidim u razini osobne odgovornosti učenika koja je mnogo veća kada je nastava online. I na to generalno učenici nisu naučeni. Sami su odgovorni za cijeli proces učenja što je zapravo dobro i trebalo bi biti njegovano tijekom redovnog školovanja. No, pokazalo se da nesamostalnost učenika dovodi do slabijeg shvaćanja gradiva, ‘rupa’ u znanju. Mijenjanjem izvođenja nastave dolazi i do promjene vrednovanja odnosno ocjenjivanja koje je postalo ‘blaže’ kada se nastava odvija online. To zasigurno ne utječe dobro na realno formiranje slike o sebi i kompetencijama učenika. Želim naglasiti da je online nastava dobra za neke učenike, posebice one koji su povučeniji, tjeskobni oko ispitivanja i javnih nastupa.
Koliko dugo djeca mogu izdržati stalni pritisak da svakodnevno budu odgovorni?
– Teško mi je to procijeniti jer ovisi o njima samima i adaptivnim vještinama koje sam spominjala. Naglašavanje velikog tereta i odgovornosti ponekad je kontraproduktivno jer prelazi u ignoriranje. Posebice ako oko sebe nemaju negativna iskustva i primjere oboljelih od covid-a. Tu su dakako i oni koji teško podnose neizvjesnost te se mogu pretjerano držati preporuka kako bi imali osjećaj veće kontrole. Iako je takvo ponašanje odgovorno, ujedno je i opterećujuće. No, moram reći da mi je zanimljivo promatrati kako se društvo odnosi u ovom kontekstu odgovornosti. Zadnje desetljeće mogu primijetiti promjene u odgoju u kojem se njeguje individualizam i bez velike osobne odgovornosti za sebe ili druge. Najčešće se traže krivci u drugima (zašto je loše ocjenjen, tko ga je isprovocirao). Iz te perspektive vidim ovu situaciju kao priliku da osvijestimo koliko smo odgovorni za sebe, ali i druge. Uvijek smo u zavisnom odnosu s našom okolinom i ne možemo očekivati da će netko prihvatiti osobnu odgovornost ako ju mi sami odbijamo.
Nedavno sam čitao da su adolescentni u posebnom problemu. U formativno vrijeme u kojem bi trebali izlaziti, stjecati prijatelje, ostvarivati prve veze i dublje međuljudske odnose, oni su izolirani.
– Tako je. Njima je kao da maloj djeci uzmete igračke i zabranite igru. U adolescenciji se javlja poriv za novitetima, istraživanjem novih stvari, situacija, mjesta. Zbog toga su vrlo otvoreni eksperimentiranju i promjenama. Proširuje im se svjesnost, jačaju kognitivne sposobnosti zbog čega intenzivno razmišljaju, maštaju. Preslaguju sliku o sebi, svojim vrijednostima za što su im važni vršnjaci. Dugo godina se omalovažavala važnost razdoblja adolescencije. Shvaćala se kao faza koju treba izdržati jer su djeca nestabilna, misle da znaju što je za njih dobro, a ne znaju. Danas znamo da nije tako i koliko je važno njegovanje ovog razdoblja. Razvijene zemlje daju priliku adolescentima da se čuju, slušaju njihova viđenja i ideje, uključuje ih se u različite procese donošenja odluka što je važno za razvoj društva. Oni imaju mnoštva ideja, slobodne umove, nemaju toliki strah od ograničenja i to treba poticati.
Primjećujete li porast broja roditelja koji traže psihološku pomoć za svoju djecu?
– Da, veći je broj roditelja koji su zabrinuti za djecu i traže pomoć. No, u porastu je i broj djece koja sama kažu roditeljima da žele pomoć. Samosvijest mladih se povećala i dosta mogu čuti o mentalnom zdravlju pa traže pomoć. Odlazak psihologu danas djeca i mladi više ne vide kao sramotu već kao jednu od mogućih podrška. Nerijetko djeca i mladi pričaju između sebe da su bili kod psihologa i tako dolaze po preporuci. Ono što mi znaju reći kada prvi put dođu: ‘Rekla mi je prijateljica da joj je bilo lakše jer je pričala s nekim.’ Ponekad im je dovoljno da ih se samo čuje, da iznesu sve što im se vrti u glavi, da ih se uvaži i vidi kao osobe.
Hoće li dugoročne posljedice pandemije na psihološko zdravlje mladih biti teže od ovih kratkoročnih?
– To ćemo tek vidjeti jer neke se posljedice vide mnogo godina kasnije. Npr. u ovo vrijeme su neki ljudi imali snažne reakcije koje su potisnuli u vrijeme rata i sada su se manifestirale. Tako se postavlja pitanje kako će se sve ovo reflektirati na nas sve, hoće li nam ponašanja kojima smo se sada prilagodili situaciji biti više ili manje korisna u budućnosti. Mogu dati primjer. Fizička distanca je nešto što nas sada čuva od zaraze, ali pitanje je koliko ćemo to fizičko izbjegavanje integrirati u naš život i hoćemo li si u konačnici prestati pristupati blizu, dodirivati se. Važnost dodira je biološki dokazana i to je nešto što bi sigurno moglo dugoročno utjecati loše na sve nas.
Treba li spas tražiti i u poticanju fizičke aktivnosti i boravka u prirodi u djece i mladih?
– Svakako je to jedna od važnih strategija. Klinička literatura već godinama prepoznaje da vježbanje utječe na cjelokupno zdravlje i rad mozga, posebno kasnije u životu. Poboljšava ‘izvršne funkcije’, skup sposobnosti (poput brzine obrade informacija i radne memorije) koje omogućuje odabir odgovarajućeg ponašanja, inhibiciju neprikladnog ponašanja i fokus usprkos distrakcijama. Smanjuje stres, anksioznost i ublažava depresiju. Sve u svemu, tjelesna aktivnost ima značajan pozitivan i globalni utjecaj na mentalno funkcioniranje.
Je li nam potrebna sveobuhvatnija i ozbiljnija rasprava na ovu temu u javnom medijskom prostoru?
– Posljednjih pola godine se na razini Hrvatske jako puno govori o mentalnom zdravlju i mediji zaista otvaraju prostor za ove teme. Rekla bih da je ovo bila prilika da krenemo govoriti o mentalnom zdravlju i koliko je ono važno. Sada je ispred nas da govorimo koliko je važno njegovati ga od malih nogu, kroz cijeli život. Ono nam ne pomaže samo u kriznim stanjima nego nam daje bogatstvo življenja. Sustavi bi sada trebali vidjeti što oni mogu napraviti unutar sebe da doprinesu mentalnom zdravlju. Kada se otvaraju ovakvi prostori, otvaraju se i mogućnosti različitim manje stručnim osobama da savjetuju. Tu je onda i odgovornost pojedinca da provjeri stručnost i obrazovanje onoga tko savjetuje i kome se obrate za pomoć.
