Gospodo iz mainstream oporbe, nemojte se ljutiti, ali jedna vam je hrabra i energična žena proteklih mjeseci u više navrata pokazala kako se doista bori za javni interes, običnog čovjeka, temeljne ljudske slobode i političke ideale.
Ona je Katarina Peović, čelnica Radničke fronte, pokreta kojeg se zbog ponekad radikalnih lijevih ideja tako olako odrekao blok okupljen oko stranke Možemo! i zagrebačkoga gradonačelnika Tomislava Tomaševića. Naša je Kata, šlank žena od metar i žilet velikog srca i silne energije, s vremenom postala jedini autohtoni predstavnik obespravljene radničke klase u Hrvatskoj. One koju nitko ne štiti i o kojoj nitko ne govori.
Jednom su to radnici propale tekstilne tvrtke Orljave, drugi put potlačene blagajnice u Konzumu, Kauflandu i Plodinama, a treći put dostavljači Wolta i Glova. Radnici koji se izrabljuju, čija se zakonska prava nerijetko krše, koji rade ko konji za poslodavca, uglavnom za mizeriju i u sivoj nereguliranoj zoni u koju se nitko od mainstream oporbe ne bi štel mešati. Nitko osim Kate.
Ovdje nam nije namjera glorificirati lik i djelo saborske zastupnice Katarine Peović jer se s mnogim njezinim društvenim idejama i političko-gospodarskim programima, koji su podosta bliski i komunističkom kineskom sustavu, u suštini i duboko ne slažemo. No, naša Kata ima pravo na svoja politička stajališta i uvjerenja, pogotovo ako iza njih stoji čista srca i bez skrivene namjere. A upravo to pokazuje svojim aktivizmom, nevjerojatnom energijom i upornošću od koje se kosa na glavi podjednako diže i desničarskoj kliki u HDZ-u i njihovim satelitima te predstavnicima krupnoga kapitala koji su jako dobro linkani s tom istom klikom u HDZ-u, a bogme i SDP-u.
Kata i njezina Radnička fronta potpomognuta najradikalnijim sindikalnim krugovima ovaj su tjedan, na Dan žena, marširali za prava žena, radnice Orljave i dostavljače Wolta i Glova čija se temeljna ljudska i radnička prava posebno krše, i to pred očima državnih institucija koje ne čine baš ništa da zakonski ili pravilnički reguliraju njihove radno-pravne statuse. Kata je podjednako uz radnike Čistoće, blagajnice u trgovačkim lancima, radnice Orljave i Kamenskog, zaposlenike Kandita, Zvečeva i Podravke.
No, Kata je i prva kad na Jelačićevu trgu treba stati ispred klečavaca koji provode ultrakonzervativnu katolibansku revoluciju koja ženama, po uzorku na isti poljski pokret, namjerava oduzeti najtemeljnija prava i potpuno ih podrediti muškarcima jer su, kako Crkva stoljećima naukuje, ‘žene drugotne’. Ali, Kata je prva tu i kad treba ustati u zaštitu plaža kao javnog dobra ili protiv pokušaja revizionizma o Holokaustu i stradanjima Židova, Srba i Roma u Jasenovcu.
Ukratko, ona je već mjesecima sve ono što jedan oporbeni političar treba biti – progresivna i energična osoba koja se svim srcem bori za obespravljene, ali i slobodno, otvoreno i moderno društvo koje pripada zapadnim vrijednostima 21. stoljeća. Upravo je Katarina Peović – slobodan sam vam to ovdje prinijeti pozornosti – bila prva i jedina političarka koja je prije par godina dvaput potegnula do Koprivnice kako bi ustala u obranu radničkih prava u Podravki.
Istinabog, u Koprivnicu su negdje u isto vrijeme hodočastili i čelnici Mosta Nikola Grmoja, Nino Raspudić i Zvonimir Troskot, ali oni su u fokusu imali lik i djelo predsjednice uprave Martine Dalić te razglabali o mogućoj privatizaciji kompanije. Radnici im nisu bili ni u primisli. Zato je Kata dvaput govorila upravo o radnicama i radnicima koji su u pogonima radili u tri smjene za minimalac podsjećajući kako je to nedopustivo i pozivajući ih da ne šute o tome, već da se bore za svoja prava. Nikad nitko od viđenijih političara – a pogotovo nikad nitko od lokalnih političara – nije tako otvoreno govorio o radničkim problemima u koprivničkoj kompaniji. A radnici nisu bedasti. Dok zarađuju mizeriju i gledaju političku elitu kako se s vremena na vrijeme prigodno podruži s njihovim menadžerima i članovima uprave, što mogu pomisliti? Da su svi isti, dakako, i da se na izbore zapravo ne isplati ići. I da je bolje šutjeti ili jednostavno dići sidro i otići iz ove nesretne zemlje.
Jer stvarni problemi ovoga kraja nisu brza cesta, odlagalište otpada, novi hotel u dvorcu, zgrada knjižnice i par kilometara asfalta, ono o čemu političari trube svakodnevno i nameću kao jedine životno važne teme. Ne. Stvarni problemi ovoga kraja su blagajnice u dućanima i radnici u pogonima koji crnče ko moderni robovi da bi primili plaću od koje ne mogu dostojno živjeti. Stvarni problemi su mladi koji se nemaju gdje zaposliti jer ne posjeduju pripadajuću stranačku iskaznicu, niti debelu vezu kod direktora i političkih dužnosnika.
Problemi ovoga kraja su ljudi koji žive od poljoprivrede i koje ubija nelojalna konkurencija i besciljna država bez suvisle agrarne strategije. Problem su i mladi parovi koji ne mogu zasnovati obitelj i riješiti stambeno pitanje jer su kreditno nesposobni za kvadrate koji su zbog spekulacija, krize i suludih državnih intervencionizama otišli u nebo. Pa onda odlaze iz ovoga kraja, ojađeni i dešperatni, u potragu za sretnijim podnebljem.
