Ove će godine Uskrs u Hrvatskoj i svijetu biti kao nikada prije. Bogoslužje se odvija u praznim crkvama, papa Franjo održao je molitvu i Urbi et orbi na praznom Trgu svetog Petra u Vatikanu, a mnogi su uskršnji običaji zbog pandemije koronavirusa otkazani. Uz to, više od 20% svjetske populacije u nekoj je vrsti karantene, odvojena od obitelji i bližnjih. Kako se nositi s teretom koronakrize i što to znači za vjernike, rekao nam je župnik bri Župi bl. Alojzija Stepinca Davor Šumandl.
Ove nas je godina zadesila pandemija koronavirusa i mnogi su događaji i običaji na koje smo navikli na čekanju. Ipak, moderna nam je tehnologija omogućila da naše aktivnosti donekle preselimo na televiziju, internet i na društvene mreže. Ovo je zato možda i prvi puta da se svete mise služe u praznim crkvama i da se prenose na televiziji i na internetu. Kako će zato ove godine izgledati Uskrs? Kojih običaja neće biti?
Razmišljajući o tekovinama vremena i svemu što se događa oko nas, vjerujem kako nitko od nas nije zamišljao ovakav razvoj događaja, niti da ćemo naše redovite rutine i običaje morati staviti po strani. Svakako je prvi put određeno ograničenje broja ljudi na misnim slavljima. Dakle, sv. Mise se i dalje održavaju i to možete vidjeti na spomenutim medijima, ali uz ograničenja i poštivanje uputa Stožera civilne zaštite. Mi svećenici stojimo na raspolaganju i dalje za duhovnu pomoć, a danas nam je to uvelike olakšano korištenjem spomenutih tehnologija. Vazmeno trodnevelje, koje započinje na Veliki četvrtak i završava proslavom Vazmenog bdijenja u noći sa subote na nedjelju jest liturgijski i sadržajno najbogatiji period u liturgijskoj godini. Također, ove dane slavimo i najsvetija otajstva naše vjere – ustanovljenje sv. Euharistije iza kojeg je Isus podnio muku i smrt da bi u konačnici svojim uskrsnućem donio spasenje svijetu. Liturgija vazmenog trodnevlja bit će održana u našim crkvama, ali uz mnoge promjene. Spomenuli smo već ograničenje broja vjernika, a ima tu i drugih: na Veliki četvrtak neće biti obreda pranja nogu apostolima, na Veliki petak kod poklona križu neće biti redovitog ljubljenja križa, zatim ne pali se oganj za blagoslov uskrsne svijeće na veliku subotu, broj sudionika na obredima je ograničen do 5 osoba, blagoslov uskršnje košarice (hrane) bit će u crkvi, no vjernici će moći po obrascu koji je izdala naša biskupija sami kod kuće blagosloviti, izostat će nam naši veliki i tradicionalni susreti po crkvama, no to je prilika da sve izgleda drugačije. Obitelj je zajednica koju nazivamo Crkva u malome. Zato je sada prilika pogledati u dubinu svoga srca, preispitati svoje motive i razloge zašto se nazivam vjernikom, a često puta vjernik nisam, te stati pred Gospodina sam i sa svojom obitelji. Mnoštvo je materijala koji je dostupan za osobnu molitvu u izostanku većih zajedničkih proslava sv. Sakramenata.
Iako su crkve diljem zemlje i svijeta zatvorene, koristeći tehnologiju vjernici ipak mogu u vlastitome domu prakticirati vjeru i obilježiti blagdane koji su pred nama. Međutim, je li tehnologija nužna da bi se u ovim okolnostima prakticirala vjera? Kako vjernici koji nemaju pristup najmodernijim tehnologija mogu kod kuće proslaviti i obilježiti Uskrs? Što mogu činiti oni koji nedjeljom ne mogu pratiti redovne svete mise na televiziji?
Biskupi naše biskupske konferencija nisu zatvorili crkve, niti smo to učinili mi svećenici. Uz poštivanje propisa Stožera civilne zaštite, crkve su otvorene. Ti propisi nisu nama kazna, već poziv na odgovorno ponašanje, prilika da napravimo zaokret u našem odnosu prema Bogu i bližnjemu. Dakle, ukoliko i dolazite u otvorenu crkvu pazite na sebe i bližnje, držite razmake, dezinficirajte ruke, nosite masku, pričekajte ukoliko je već petero vjernika u crkvi. Nadalje, pozivaju nas neka se pobrinemo da stari i nemoćni u našem susjedstvu imaju osnovne namirnice za život, da odemo u nabavku umjesto njih. Evo prilike za iskazati ljubav prema bližnjemu: pronađimo mi koji imamo pristup internetu „Euharistijska slavlja u obitelji“ za svaku nedjelju Hrvatskog instituta za liturgijski pastoral, pa isprintani primjerak odnesimo bližnjima; više – manje svaki molitvenik ima obrazac savršenog pokajanja i duhovne pričesti koji nam mogu u ovim trenucima biti korisni za svakodnevni duhovni rast; također tu su mnoge druge pučke pobožnosti (krunica, križni put…), devetnice (na Veliki petak započinje devetnica Božjem milosrđu); svaka kršćanska obitelj vjerujemo ima Sveto pismo – Bibliju u cijelosti kod kuće – pročitajmo koji odlomak, osobito iz Evanđelja… i tako bismo mogli nabrajati mnogo toga što smo kroz dosadašnji svoj vjernički hod načuli moliti a sada nam može koristiti.
Ovo je prvi puta u povijesti da je većina svjetske populacije u karanteni ili nekoj vrsti (samo)izolacije. Mnogi govore kako je baš to prilika da se okrenemo sebi i svojoj obitelji te svim onim aktivnostima i vrijednostima za koje inače nemamo vremena ili za koje ne marimo previše. Čini mi se da je vjera i općenito usko povezana sa nekom vrstom izolacije i okretanjem sebi i svojim bližnjima. Što nas u ovim trenucima samoizolacije vjera može naučiti? Podnose li vjernici u tom smislu lakše ovu krizu?
Istina, na svjetskoj razini nalazimo se u nekoj vrsti izolacije i to je sada nužno da se moramo okrenuti sebi i svojoj nutrini. Teško je ako smo tu nutrinu hranili pohlepom, ohološću, samodopadnošću, željom za moći, prljavim dobitkom i lažima jer sada ostaješ sam s time što je pohranjeno u tvojoj duši – nutrini. Mnogi se vjernici barem jednom godišnje povlače u mini izolaciju, tj. u duhovne vježbe. To je vrijeme od dva ili tri dana koje odvojimo kako bi se posvetili sebi. Sada nam je ta izolacija nametnuta pandemijom, te gotovo da vrišti poziv da se okrenemo sebi. Sportaši treniraju kako bi postizali što bolje rezultate – neka nam ovo bude prilika za duhovni trening, a rezultati neće izostati, oni duhovni. Produbimo svoje prihvaćanje Božjeg plana za nas, jer Bog i po krivim crtama može pisati ravno. Prihvatiti Božji plan znači u svakoj životnoj situaciji biti svjestan kako je Bog blizu i kako sve može izvesti na dobro. Ograničeno će biti to shvaćanje ako gledamo samo na izvanjsku kvalitetu života i samo do naše smrti. Vjernik promatra Boga kroz smrt, prema vječnosti. Nepokolebljliva nada zasigurno je olakšanje u svim teškoćama. Crkva zajedno moli i ispovijeda kako se vjernima Božjom smrću život mijenja, a ne oduzima. Dakle, od vjere mi živimo a ne od gledanja, kaže sv. Pavao. Vjera nas sigurno može učvrstiti u odluci ustrajanja u Božjim zapovijedima i poštivanju ljudskih propisa. Isus je sam rekao neka podamo caru carevo, Bogu Božje.
Pojam koji sve češće čujemo u javnom prostoru je – solidarnost. Odjednom na solidarnost pozivaju svi, od političara i biznismena pa do zdravstvenih djelatnika ili radnika u trgovinama. Jesmo li zaista zaboravili na solidarnost pa da nju treba ponovno pozvati? Zašto se čini da smo se tek u vremenima najveće krize sposobni okrenuti onome što je na kraju najvažnije?
Svi, ali apsolutno svi sada pozivaju na solidarnost. Solidarnost u najširem smislu pojmovanja. Dakle onaj poziv „Ostani doma“ već je poziv na solidarnost s drugima. Sada otkrivamo koliko nam je važan svaki pojedinac – čovjek, koliko nam nedostaje blizine drugoga. Kada tog drugog imamo uvijek i redovito pokraj sebe zaboravljamo njegovu važnost. Žalosno je to da jedni druge moramo poučavati solidarnosti, kao da ona nije izrasla iz našega srca koje ljubi Bog i bližnjega, nego se doima da je nametnuta i mora se. Zar nas Isus ne poziva na ljubav prema bližnjima, zar nam to ne pokazuje? Ovo je zaista vrijeme kada su naši dosadašnji načini na kušnji, te je vrijeme da ih preispitamo i po potrebi promijenimo. Evo, na primjer mi svećenici o Uskrsu i Božiću redovito pohađamo starije i nemoćne u našim župama. Ovog Uskrsa nismo to mogli, no zato smo zauzetije za njih molili, te ostvarili kontakt telefonom. Znači, uvijek postoji način kako pomoći bližnjima, kako im biti na raspolaganju, makar to i bilo izbjegavanje socijalnih kontakata narednih dana. Znate, veselim se i radujem trenutku kada ćemo zajedno okupljeni na molitvu i slavlje sv. Sakramenata zapjevati i hvaliti Boga.
Mnogi govore kako su nedavni događaji (pandemija, potres u Zagrebu…) opomena za naše ponašanje prema prirodi i svijetu, opomena da smo na pogrešnom putu te da valja malo stati i razmisliti. I zaista, cijeli svijet trenutno stoji i razmišlja kako dalje. Koliko je dobro ove događaje shvaćati kao opomenu? Nije li sve to ipak splet sasvim prirodnih, ali nesretnih okolnosti?
Osobno se ne povodim za takvim razmišljanjem kako nam je pandemija ili potres velika opomena. Nastavimo na pitanje o solidarnosti – vrijeme da se solidariziramo sa svima. I s prirodom i s čovjekom! Ponekad znam otvoriti stranicu Svjetske zdravstvene organizacije gdje u realnom vremenu računaju broj umrlih u svijetu. Evo nam opomene! Pogledajte koliko ova organizacija bilježi umrlih od gladi, koliko je namjerno induciranih pobačaja, koliko je umrlih od HIVa/AIDSa, od posljedica pušenja, alkoholizma, koliko je samoubojstava svake godine, nasilja u obiteljima, koliko je hektara šume nestalo do sada ove godine. E to je dragi moji opomena! Mnogo je uzroka kako smo to izazvali, a u korijenu svakog uzroka je čovjek. Čovjek je to učinio! Ako izoliramo potres u Zagrebu s pandemijom u svijetu onda će mnogi reći evo nam opomne! Žao mi je ako je to jedina opomena koju vidimo, a naveo sam ovdje nekoliko primjera. Definitivno se suočavamo s mišlju kako dalje. Nećemo napredovati i ići dalje ako ćemo i dalje gajiti mržnju, živjeti u laži, uništavati prirodu za prljavi dobitak, gaziti čovjeka za osobni probitak. Evo nam opomene koja stoji iza svakog ugla, evo nam obrazaca ponašanja koje moramo promijeniti.
Crkva je ta koja povrh svega cijeni svaki ljudski život i čini sve kako bi ga zaštitila. Međutim, ovih dana često slušamo kako neke crkve diljem zemlje ne poštuju epidemiološke mjere Stožera civilne zaštite te pozivaju vjernike na okupljanje. Zašto do toga dolazi?
Važno je u svemu pokušati razumjeti jedni druge, a do toga dolazi otvorenom i realnom komunikacijom. Obveza nam je zaštiti život u cijelosti, od začeća do prirodne smrti. Ovih dana imamo nebrojeno mnogo upita naših vjernika o sakramentu pomirenja, o dolasku na sv. Misu, na blagoslov… Nitko od nas nije imao u rukavu spremljene mjere za ovu situaciju da bi ih instant primijenili. I mnogi se ne snalaze. Crkve ne možemo i ne smijemo zatvoriti, nikako! Dana nam je mogućnost kako učiniti da bude dostupna svima, poštujmo to. Bog na s poziva na strpljenje, Isus nam primjerom pokazuje kako biti strpljiv. U krajnjem slučaju, Bog sa svakim od nas ima strpljenja u našim svakodnevnim padovima, zašto onda nemamo mi? Svakodnevno primamo pozive i upite naših vjernika kako bi vrlo rado sudjelovali u slavljima sv. Sakramenata. Kao da je nama svećenicima svejedno što sada nemamo kontakt s narodom, kao da mi ne patimo i ne razmišljamo kako ostati na razini i biti na raspolaganju poštivajući sve što se od nas traži. Ništa nećemo dobiti od osuđivanja, omalovažavanja i provođenja vlastite volje. Istina je što će mnogi osuditi čin nekolicine svećenika, a dok o drugima koji se pridržavaju mjera i istinski su strpljivi nećemo govoriti. Pozivam ovom prilikom sve da budemo kristoliki. Potrebno nam je strpljenje, a kad pogledamo (s)trpljenje vidimo da je neminovno trpljenje. Prikažimo ovu tešku situaciju kao vlastito trpljenje na slavu Božju, molimo za promjene u našim srcima, gradimo ljepše i bolje društvo.
Sasvim je prirodno da ljudi u ova izvanredna i ponešto opasna vremena osjećaju strah za vlastiti život i život svojih bližnjih pa počinje rasti svijest o tome da ovu borbu treba prepustiti stručnjacima i znanstvenicima. Hoće li ova pandemije dovesti do nekog novog odnosa Crkve i znanosti? Jesu li uloge jednih i drugih u borbi protiv ove pandemije jasne (npr. znanost će izliječiti bolest, ali ne i krizu duha)?
Pa dobro nam je poznato kako smo mi Hrvati stručnjaci u svemu!? (smijeh) U vrijeme nogometnog prvenstva svi smo top izbornici ili vrhunski nogometaši, jednako je s rukometom, vaterpolom, tenisom, tako je i s poljoprivredom, zdravstvom, školstvom… svi znamo kako riješiti nastale probleme. Važno je pojmove nazvati njihovim imenom i tako ih prihvatiti. Dok nam srca plove nebeskim prostranstvima, spustim o se nogama na zemlju. Dakle, kad govorimo o Crkvi onda govorimo o zajednici svih vjernika. To nisu samo papa, biskupi i svećenici, koji su službenici Crkve, već su to svi, ali apsolutno svi kršćani. Zato je nemoguće raščlanjivati naše društvo na sastavne komadiće i zahtjevati da komadići funkcioniraju zajedno, a već smo ih odvojili. To može samo nerazuman čovjek. Ako si vjernik, član Crkve, možeš biti i znanstvenik, vjera te u tome ne sprečava, već samo još više potiče da ustraješ u svojim odlikama i doprinosiš općem dobru. Prečesto sužavamo pojam znanosti samo na prirodne znanosti, dok zanemarujemo one društvene. I zato je to neodvojivo jedno od drugoga. Znanost u najširem smislu riječi nas tjera da rastemo i napredujemo – medicina, filozofija, fizika, teologija, matematika, socijologija, geografija, psihologija…. sve su to znanosti. Tko će se baviti virusom? Zar nam nije to jasno!? Ne očekujemo od agronoma da operira u bolnici, niti očekujemo od teologa da izračuna brzinu širenja pandemije. Budimo realni, budimo ljudi. Neznam odakle našem društvu potreba širenja tolike mržnje i klevete. Omalovažavamo sve i svakoga. Umjesto da ostvarimo puno zajedništvo našeg društva na svim razinama jedni drugima pomažući, a ne konstantnim poticanjem na podjele. Dakle, hoće li vjernik liječnik, koji je dio Crkve raditi na dobrobiti pacijenata s medicinskog stajališta? Pa naravno da hoće i mora! Dat će sve od sebe da izliječi čovjeka koji je pred njim. Zato, svaki od nas na svojem području doprinesimo poboljšanju situacije! Nismo svi stručnjaci u svemu, priznajmo si to. Jednako tako dopustimo svakome da se na svom području ostvari.
