Malina, slasna i zdrava bobica sve je popularnija i traženija na hrvatskom tržištu pa ih se u vrijeme izvan sezone berbe domaćih malina nerijetko uvozi iz Italije, Španjolske, Grčke pa čak i iz Čilea. Ljubitelji ovoga voća uvijek će vam reći kako uvozne maline ‘nisu ni do koljena’ onima domaćima.
Fine maline, naziv je OPG-a čiji je vlasnik Daniel Loth iz Torčeca koji se 2017. godine ‘bacio’ u uzgoj ovog ‘crvenog zlata’.
Daniel je inače voditelj Odjela Elektroenergetika u Podravki, ali u duši je uvijek bio poljoprivrednik i samo je čekao priliku da na zemlji iza kuće posadi nešto svoje.
Iako je mnogima briga o zemlji i voćkama primarni posao, Danielu je tek hobi i svakim danom sve više uživa u njemu.
Na jednom hektaru zemlje smješteno je oko 5220 sadnica malina, a kako je cijela priča oko malina krenula ispričao nam je sam Daniel.
– Kako sam godinama radio u Prelogu te bih odlazio i dolazio po mraku, nisam baš imao prilike baviti se poljoprivredom. Žao mi je bilo zemlje iza kuće koja je ‘zjapila’ prazna, ali čim sam promijenio posao odlučio sam da ću na toj zemlji nešto i posaditi. No, nisam odmah znao da će to biti maline. Svi su u ono vrijeme sadili aroniju pa lješnjake i znao sam da će za neko vrijeme doći do zasićenja. Ostale su mi opcija borovnice ili maline, a kako borovnice vole kiselo tlo koje u Torčecu nažalost, nemamo, odlučio sam se za maline koje su mi ionako draže i slađe – prisjeća se Daniel svojih početaka te dodaje kako je odmah posadio tri vrste malina koje dozrijevaju od sredine lipnja pa sve do prvog mraza i tako tijekom cijelog ljeta ima prinosa.
Malinama, kaže Daniel, inače treba tri do četiri godine da se pokažu u punoj snazi, a njegove maline taman dolaze do tog doba čemu svjedoče i prinosi koji su dosad svake godine rasli.
– Maline u velikoj većini prodajemo svježe i to najviše u Zagrebu gdje sada već imam svoje stalne kupce. Sve što imamo, to i prodamo, a da imamo više, prodali bi i to. Mnogo radim na oglašavanju preko društvenih mreža jer ako si sam ne pomogneš, nitko drugi sigurno neće – kazao je Daniel koji ne samo da zajedno sa suprugom radi marketing, već i osmišlja što bi sve mogli napraviti od malina, ali i kako će u konačnici izgledati i etiketa na gotovom proizvodu.
Dosad su napravili razne likere od malina, sirupe, džemove, slatko ljute umake, a od kraja 2020. godine i rakiju od malina.
– Rakija je nešto što je sasvim spontano došlo. Naime, moj prijatelj odmalena je u pečenju rakije, a mi smo iza svake sezone imali dosta otpadaka, odnosno maline druge klase, koje nam je bilo žao baciti pa mi je kazao kako će mi donijeti bačvu u koju da stavim sav taj otpad i da budemo probali od toga ispeći rakiju – istaknuo je Daniel te dodao kako su tada ispekli malo rakije koliko im je bilo dovoljno da stave u male bočice i podijele gostima na vjenčanju jer su tada imali svatove.
Ubrzo mu se kaže, javilo mnoštvo ljudi da bi oni kupili rakiju i kako je odlična, no problem je bio taj što mu je ostalo jako malo rakije i što se nije htio igrati s prodajom alkohola bez trošarine.
Kako se situacija odvijala i svakim danom bi ga zvalo sve više ljudi, Daniel se počeo raspitivati oko trošarina i markica ne bi li kaže, ‘legalizirao’ svoju rakiju.
Usprkos ne znanju gdje i kako krenuti te konstantnim vraćanjem iz institucije u instituciju, Danijel je uspio u svom naumu i nabavio je markice i ozbiljno se ‘bacio’ u proizvodnju rakije.
Prvo je nabavio svu potrebnu opremu pa je jedan vikend pozvao prijatelja da ga nauči svim tajnama pečenja rakije kako bi se što prije kaže, ‘ufurao’ u posao.
– Brzo sam polovio korake i sada mogu reći da to i nije toliko teško kako sam mislio svih ovih godina. Rakiju pakiramo u boce s različitom litražom kako bi bila dostupna svima jer je dosta skupa. Mnogi su sada za Božić uzimali boce od sedam decilitara ili čak i manje i poklanjali ih kao poklon pod bor, a uz svaku bocu rakije dobili su i maleni poklon od nas, bilo džem ili umak – istaknuo je Daniel koji u svom vrtu uvijek ima i pokoji grm ljutih papričica jer voli jesti ljuto pa je tako nastao i slatko ljuti umak koji se na sreću Lotovih, svidio mnogima.
– Umak je također, nešto drugačije na što smo se odlučili jer nismo htjeli stati na samo likerima, sirupima i džemovima. Htjeli smo od malina izvući maksimum i napraviti nešto svoje, jedinstveno i iznimno sam zadovoljan dobivenim. Imamo pozitivne komentare sa svih strana kao i savjete poput, ‘mogli bi malo zaljutiti’ ili ‘stavite drugi puta malo više maline’ i sl. Upravo takvi komentari su pohvalni i time i mi radio još bolje proizvode – naglasio je Daniel koji je jedan od rijetkih koji radi takav umak, ali je sigurno jedini u našoj županiji koji proizvodi rakiju od malina.
Spomenimo i kako u brizi oko nasada malina sudjeluje cijela obitelj, dok su Daniel i supruga zaduženi za promociju proizvoda. Lothov nasad opskrbljen je kompleksnom tehnologijom pa se tamo može naći i automatsko navodnjavanje koje koristi prognozu i meteorološku stanicu za izračun potrebne količine vode, prskalice kojima spušta temperaturu između sadnica te prihrana. Sve su to načini kako bi se osigurao i poboljšao urod, dodaje.
Iako je malina biljka koju napada mnoštvo nametnika, potrebno ju je špricati, ali Daniel se trudi da što manje koristi kemikalije pa tako od kemikalija koristi jedino one protiv plijesni.
– S bolestima ploda uglavnom nemam problema kao ni s tučom ili mrazom. Mraz može spržiti lišće, nakon čega će plodovi samo kasniti. Nije da ih uopće neće biti, osim u ekstremnim situacijama – kazao je dodavši kako ide sporim koracima i trudi se svake godine poboljšati svoj nasad.
Zašto tako sporo? Daniel nam je otkrio da njemu, na sreću, uzgoj malina nije primaran posao i ne živi od tog novca, već sve što zaradi uloži opet u maline.
Sav nasad je posađen bez kredita jer je novac dobio kroz poticaje i europske projekte koji je potom uložio u mehanizaciju i navodnjavanje.
Što se tiče planova za budućnost, Daniel nam je otkrio kako mu je želja, možda već sljedeće godine krenuti s uzgojem borovnica u vrećama i povećati količinu malina kako bi kombinirao te dvije voćke i napravio opet nekoliko jedinstvenih proizvoda.
