Teško je ne upotrijebiti riječi ‘nevjerojatno’ i ‘fantastično’ kad se govori o podvigu koji su napravili Đurđevčanin Davor Senzel i njegova zaručnica, Bjelovarčanka Mateja Miklik. Njih dvoje strastveni su planinari, članovi HPD Bilogora iz Bjelovara, a tema ovog razgovora bila je njihova netom završena životna avantura – pohod na Kilimandžaro, na najviši vrh Afrike zvan Uhuru, visok 5895 metara. Za one koji ne znaju Kilimandžaro je planina u sjeveroistočnoj Tanzaniji, odmah do granice s Kenijom. Sama ideja ovom paru na um je pala prije više od dvije godine. Davor je priče o pohodu na tu planinu slušao od svoje mame koja se s đurđevačkim planinarima tamo popela 2005.godine.
-Žar s kojim mi je pričala o svemu što je tamo vidjela i doživjela u meni i mojoj djevojci probudio je strašnu želju da i mi to napravimo. 2019. godine postali smo članovi planinarskog društva, a tijekom planinarenja na crnogorski Durmitor kolege planinari kazali su nam da si moramo postaviti neki svoj cilj. Nama je to postao Kilimandžaro – govori Davor. Čestitaka i lijepih želja nije nedostajalo, no trebalo se spremiti za taj podvig. Iskreno priznaju da nisu mislili da će se tako brzo odvažiti put Afrike. Mateja je jednog dana stigal kući i rekla Davoru da kreću na Kilimandžaro, neka nađe ponudu. Krenuli su na put preko jedne naše agencije iz Osijeka, uhvatili zadnje aviokarte i 2. siječnja krenuli na avanturu života.
– Putovanje je trajalo 15 dana, potrošili smo oko 50.000 kuna, zajedno. Uspon je krenuo u rano jutro 5. siječnja. U grupi ih je bilo 17, Mateja je bila među najmlađima, a najstariji član imao je 68 godina. On, nažalost, nije uspio doći na vrh, odustao je nakon prvog dana shvativši da će mu biti prenaporno. Planinarili su po ruti Machame koja traje sedam dana – otkriva ovaj mladi par. Put traje dva dana duže od jedne poznatije rute, a to je dobro jer se tijelo lakše aklimatizira i privikne na visinske uvjete. Spavali su u šatorima i kvalitetnim vrećama za spavanje koje su iznajmili od lokalnih iznajmljivača. Spavati pod otvorenim nebom bio je još jedan poseban doživljaj.
– Prvi smo dan hodali 11 kilometara i stigli smo na 2800 metara nadmorske visine. Staza je bila zanimljiva i šarolika, nezahtjevna, jer smo hodali kroz džunglu. Bio mi je to najdraži dan putovanja jer je pogled bio fenomenalan – priča nam Davor. Svaku večer stizali su u kampove gdje su se jeli, odmorili se, družili i prespavali. Dnevno su hodali najviše četiri sata, samo je zadnji uspon trajao sedam i pol sati, a on je bio i najzahtjevniji. Treći dan pojavili su se prvi simptomi visinske bolesti, mučnine, glavobolje, vrtoglavice, a neki planinari dobili su i povišenu temperaturu. Imali su upute da piju jako puno tekućine. Mateja je to jako ozbiljno shvatila i to ju je spasilo, gotovo da nije ni osjetila visinsku bolest.
– Na završni uspon krenuli smo u noći s petog na šesti dan. Krenulo se u 23.40 u noći, na sebi smo imali svu moguću odjeću iz torbe jer je vani bilo hladno, a puhao je i vjetar. Hodali smo laganim tempom, udaljenost od vrha bila je četiri kilometra, ali nagib je bio velik. Morali smo se popeti oko 1000 metara nadmorske visine, što je jako puno – priča Davor. Ta četiri kilometra trajala su sedam i pol sati, brže nije išlo, tim više što je bila noć pa nisu vidjeli ništa ispred sebe, zrak je bio rijedak pa su poslije deset koraka radili pauze.
– Hodali smo noću kako bismo na vrh došli prije izlaska sunca, ali i kako bi se vratili u kamp u neko normalno vrijeme. Sunce smo dočekali na vrhu, a u kamp smo se vratili tek poslijepodne oko 17 sati – kaže Davor. Na planinu treba ići spreman, no naposljetku fizička kondicija gore ne igra preveliku ulogu. Za Kilimandžaro treba biti psihički spreman. I imati sreće da te ne uhvati visinska bolest.
– Moraš ići spreman pokoriti taj vrh, pun volje i motiva. Planina testira ljudske granice. Svima je bilo hladno, vjetar je snažno puhao, prsti su nam se smrzavali i spavalo nam se. Put je bio jako zahtjevan i iz svakog od nas izvukao je maksimalnu psihičku izdržljivost – govori nam ovaj par. Misao o odustajanju mnogo im je puta prolazila kroz glavu, pitali su se što im je ovo trebalo, mogli su biti na Maldivima k’o svi normalni ljudi.
– Kad smo stigli na vrh, rekli su nam da moramo hodati još 45 minuta do table gdje se možemo fotografirati. Izgledalo je kao da je na kraju svijeta. Po dolasku je bilo suza radosnica, a zrak gore tako je rijedak da nitko nije imao volje stajati na vrhu duže od pola sata – priča mladi par.
– Počeli smo se veseliti kampu, toplom šatoru i spavanju. Tijela su nam bila iscrpljena, ispražnjena. Mateja je svima kazala da je bila na 0,0001 posto svoje energije, koliko ju je rijedak zrak izmorio. Temperatura kod uspona kretala se od minus pet do minus dva. Mateja je na sebi imala devet slojeva odjeće – prisjeća se Davor. Ranije spomenuti vjetar kod spavanja im je pravio probleme, bio je jako glasan i teško im je bilo spavati. Ovaj mladi planinarski par zaručio se na pohodu na Durmitor u Crnoj Gori, zbog toga su postali velike zvijezde te grupe. Trebat će im neko vrijeme da se slegnu dojmovi pa će znati hoće li se ponovno odvažiti na nešto slično, a za ovu godinu planiraju vjenčanje i obiteljski život. Priupitani koje ih planine zanimaju, istaknuli su planinu Aconcagua u Južnoj Americi, Mont Blanc u Francuskoj i Italiji, ali i druge bliže lokacije.
– Možda se odlučimo na takav pothvat za 10 ili 15 godina, kad djeca porastu. Pamtit ćemo ovo cijelog života, sve što smo prošli ispričat ćemo potomcima -poručili su Davor i Mateja.
– Važno je sam sebi reći ‘ja to mogu’ i ne odustati. Nama su rekli i to je najbitnija pouka: ‘Gledaj ispred sebe, ne iza sebe, ne gore u planinu jer ona je ogromna i daleko je’. A onda dođeš na vrh i u tom trenu shvatiš da je sve vrijedilo.
