Ima jedna vrijedna Đurđevčica, zove se Ivana Hadžija. Nakon završenog školovanja posvetila se umjetničkom radu i izradi skulptura i predmeta od keramike te prepoznatljivih đurđevačkih suvenira, a posebno se ističu njezini originalni pijetlovi kao zaštitni znak Grada Đurđevca koje izrađuje u raznim oblicima, veličinama i materijalima, ponajviše za Picokijadu. Kako kaže, u prirodi osim inspiracije traži i materijale, a radeći godinama s glinom izgradila je svoj jedinstven, prepoznatljiv stil. Uostalom, završila je dvije godine keramike.
Vlasnica je obrta Terra keramika za izradu predmeta od keramike, priredila je niz samostalnih izložbi, sudjelovala na brojnim skupnim izložbama. To su sve službene dužnosti, a mi smo u razgovoru s njom otkrili više o njenim radovima.
– To je posao koji je stvar prakse, najbolje se nauči radeći. Naučiš osnove materijala i sve je poslije stvar prakse. Glina je sirovina, pečena i glazirana dobiva ime keramika, dakle gotovi proizvod je keramika. Htjela sam zanimanje gdje ću moći sama raditi, gdje ću sama biti svoj šef. Ne preferiram kolektivni rad. No, kad imaš svoj obrt onda radiš 0-24. Moj obrt Terra iduće će godine službeno navršiti 20 godina postojanja – priča Ivana koja izrađuje sve, od igle do aviona. Sluša i ispunjava želje ljudi, za more radi suvenire, a tu doma radi poklone za krizme, svadbe, pričesti, za učiteljice i slično.
Još kad je bila osnovnoškolka, voljela se igrati glinamolom i plastelinom pa je odatle povukla strast za glinom, odnosno keramikom. Danas, kad izrađuje svoje predmete, za svaki treba imati crtež i skicu, a proces izrade duži je nego što biste možda pomislili.
– Evo, na primjer, s pijetlovima koji su bili poklon na Picokijadi. Nema s njim posla svaki dan, kad ga oblikuješ on se mora sušiti najmanje deset dana. Nakon toga ide na obradu, na brušenje i na prvo pečenje. Tada slijedi pranje i glaziranje, a onda opet slijedi pečenje tako da za svaki predmet treba otprilike tri tjedna – kaže Ivana dodajući i jednu ozbiljnu stvar – na tržištu ponestaje materijala, a i manje je kvalitetan. Nabavlja glinu u specijaliziranom dućanu u Zagrebu koji uvozi glinu iz Italije i Njemačke. Ivani u poslu pomažu i roditelji, radionica joj je u obiteljskoj kući, gdje joj je i pećnica u kojoj se peče glina.
– Glina se peče sedam, osam sati jer treba postići temperaturu, to je proces. Nakon toga, predmet se mora prirodno ohladiti tako da sve ukupno traje 24 sata kad ubrojiš i vrijeme kada smiješ otvarati peć jer se peć ne može otvoriti čim ju ugasiš – kaže ova umjetnica čiji radovi odlaze u Dubrovnik, Cavtat, Poreč, Trogir i drugdje.
Da se njen rad jako cijeni svjedoči i činjenica da je na svečanosti povodom Dana Grada Đurđevca i blagdana sv. Jurja primila Povelju Grada Đurđevca za svoj dugogodišnji rad. Osim toga, redovito sudjeluje na likovnim natječajima Hrvatskog Sabora kulture gdje su joj radovi uvijek odabrani, pohvaljeni i zapaženi od stručnih povjerenstava i likovnih kritičara.
Često održava radionice, naročito s djecom te sudjeluje na humanitarnim likovnim radionicama i kolonijama. Za svoj rad do sada je primila brojne pohvalnice, zahvalnice i priznanja, a 2019. godine dobila je i srebrnu Diplomu za uspješan rad na širenju i razvijanju kulturno-umjetničkog amaterizma i hrvatske kulture. Aktivna je članica i utemeljiteljica Udruge ‘Peski-Art-Đurđevac’ u kojoj obnaša dužnost članice Upravnog odbora.
– Što se tiče keramike, ako ti nije dan ili ako si nervozan, živčan, onda se nemoj ni primati jer je to posao koji ne možeš raditi ako nisi smiren. Kad radim, nastojim biti prepoznatljiva, imam neki svoj stil, radim uglavnom u bijeloj glini i raku keramiku – kaže. Što se tiče inspiracije i elana, Ivana kaže da je jutarnji tip. Kad kreneš nešto raditi, onda dođe inspiracija, kaže.
Svi njeni radovi su unikatni, ne postoje dva ista, već puno sličnih, takav je to posao. Glina je materijal koji se ne može mijenjati kad se završi, a ljudi često na gotove proizvode žele staviti da nešto piše, možda i datum, no to je jednostavno nemoguće. Ono što je moguće jest godišnje obraditi i to do tone gline.
– Rad s glinom, keramika, jedan je od najprljavijih poslova. Kad sam počinjala raditi govorila sam da se bavim najstarijim zanatom na svijetu jer je lončarija službeno najstariji zanat na svijetu – govori Ivana, smijući se. U svaki svoj rad Ivana ugradi dio sebe, a kad stavi rad na policu za prodaju s njime završi. One koji joj nešto znače krase njenu obiteljsku kuću, a ima ih podosta, bilo da nose sentimentalnu vrijednost ili se njima ponosi.
– Ne radim ovaj posao da bih postala slavna, već zato jer ga volim – rekla je za kraj Ivana Hadžija čiji ranije spomenuti pijetlovi krase i Pantovčak.
