Podravina je nadaleko poznata po vinogradima ili, možda bolje i lokalnije rečeno, goricama, no i nije toliko poznata po vinu. Razlozi su tome mnogi, no najprije je to zato što su ljudi ovoga kraja imali male vinograde u kojima su proizvodili vino za vlastite potrebe. Baš se zbog toga u nas znalo naći svega i svačega, od vrhunskog vina do onog koje baš i ne bismo probali dvaput. Udruga vinograda i voćara Fran Galović već 18 godina radi na edukaciji vinogradara i razvoju podrumarstva što je, kako kaže jedan od predsjednika Udruge Velimir Briški, jedan od razloga zašto je u našem kraju sve teže nabasati na loše vino.
Što zapravo radi jedna udruga vinogradara i voćara?
Pokušavamo sebe, ali i druge naučiti napraviti dobro vino. Glavna su nam aktivnost edukacije i to radimo već nekih sedam godina. Napredovali smo, više ne operiramo krivi dio tijela, nego možda operaciju završavamo s malo preširokim rezom. Trudimo se raditi profesionalno, raditi s nečim što vrijedi kao na primjer s dobrim kvascima i slično.
Čini se da se podrumarstvo u našem kraju prilično razvilo i sve je teže nabasati na loše vino.
Istina. Recimo, ako ja odem k nekom međašu ili on dođe k meni, proba vino i vidi da je moje bolje nego njegovo, nije baš presretan zbog toga, ali upravo se tu događa razmjena znanja. Nema tajni. Na naše edukacije i radionice dolaze ljudi koji su stručnjaci u svom poslu, oni nam razjasne sve dileme i unaprjeđuju cijeli proces.
Koliko vas je, gdje imate vinograde i koja sorta dominira?
Mi smo osuđeni na te takozvane male gorice, do tisuću trsa. Ljudi su sad već naučili kako tretirati trse, porezati ih, ne opteretiti ih da što dulje traju i da bude što bolja kvaliteta. Većinom imamo mješavine vina jer se količinski ne isplati proizvoditi po sortama. U udruzi nas je oko 150, no nažalost svake godine ostanemo bez nekih starijih članova. Problem je i što imamo sve više zapuštenih vinograda zbog kojih se događaju i bolesti, teško je pomiriti sve to. Nama je u udruzi sve to zanimacija, opuštanje i zadovoljstvo, bez neke ekonomske dobiti.
Berbe su gotove, kakva je bila sezona? Beru li se vinogradi sve ranije?
Godina je bila čudna i zanimljiva. Kiše je nedostajalo kad je trebalo pa će ljudi u podrumima vjerojatno imati manje vina nego što se očekivalo. Vina će vjerojatno biti i nešto tamnija, no takvi su bili uvjeti. Skupio se ove godine i šećer, no on nije najvažnija stvar. Nama ne trebaju vina s previše alkohola, no mislim da bi se postotak trebao kretati oko 12 posto, a to je i ključ konzistencije dobrih vina. Svi vodimo i dnevnike o proizvodnji jer je teško to sve popratiti, više sam pisao o vinu zbog vina, nego u školi.
No, trend je takav da je berba sve ranije.
Da, vrijeme se pomaknulo, a treba pobrati prije nego krenu i kiše s kojima dolaze i bolesti. Imao sam dosta problema sa suzuki osicama koje napiknu grozd koji onda vrije na trsu, a to nikako nije dobro i ne smije se donijeti u podrum.
Kad smo već kod toga, što su kod nas najčešće bolesti vinograda? Cvrčak? Žutica?
To nije pošast samo kod nas, nego i općenito. Nije problem cvrčak, njega je bilo i bude, no on je prenositelj bolesti. Drugi problem je žutica, to se dobro poznaje po svinutom listu. Imamo i za to nekakva rješenja, našli smo čovjeka koji radi preparate koji liječe tu žuticu. To je sve skupo pa je zakon u Europi koja posvuda ima problem s tom žuticom otprilike onaj sjekire, uništiti oboljele trsove, dvije ili tri godine ne raditi ništa i onda ispočetka. Mi smo sad došli do zaključka da bolest ne dolazi od korijena, nego od lista pa primjenjujemo princip sličan, recimo, amputaciji kod gangrene. Zareže se do zdravog mjesta, nanese se pasta koja stoji godinu dana i omogućuje trsju da prežive. Ja sam imao problema i s jednom drugom bolesti koja je nekada bila čudna, a sada je normalna, a to je eska. To je bolest koja potpuno uništi vinograd, sve završava tako da se trs osuši i često pukne po pola.
Kako vino iz našeg kraja kotira među vinima iz Hrvatske?
Konačno imamo kandidata koji je iz našeg kraja, naš je član i može nas predstavljati po raznim izložbama, a to je Kostanjevac. Nedavno je dobio vrhunsko londonsko priznanje Decanter na koje ciljaju svi koji žele nešto postići svojim vinom. Isto priznanje je dobio i Matočec. Naš problem nije toliko kvaliteta, koliko količina vina koju možemo proizvesti. Austro-Ugarska je nekada imala rasadnike u okolice Đurđevca i slično, no tu nikad nismo imali drugo nego te male vinograde. Mi smo uspjeli postići kvalitetu i dostići konkurenciju. Baš smo nedavno imali neki sastanak gdje smo isprobavali vina i složili se da ona lako mogu dobiti zlatnu ili srebrnu medalju na Decanteru, no problem je što ne možemo samo tako doći tamo jer postoje neke odrednice, između ostalog i o količini. Pitanje je, naravno, i koliko je to nama važno. Više smo fokusirani na domaće izložbe, prošle smo godine imali 169 uzoraka, a od toga 69 zlatnih medalja. To je izvrstan prosjek, a to se pak postigli zbog onoga što sam rekao na početku, neumorne edukacije. Tu je važna još jedna stvar. Svi smo gledali te neke emisije na televiziji gdje netko nešto fino priprema, no mi iza ekrana mu moramo vjerovati na riječ. Tako ne ide, morali smo i omogućujemo svima da probaju razna vina i vide što se tu događa.
Ima li Udruga i neki jedinstveni prostor ili ste raštrkani na sve strane?
Još uvijek kuburimo s prostorom, nemamo neku svoju klet koja bi nam priličila. Udruga je stara 18 godina, no dosad nismo radili na tome da se skućimo. Trenutno intenzivno radim na tome da pronađemo neki svoj prostor jer imamo dosta toga za pokazati. Evo, na primjer, uskoro ćemo imati edukaciju za takozvane Piwi sorte grožđa koje su idealne za mlađe ljude koji nemaju previše vremena. No, uz edukaciju je jako važno da ljudi negdje mogu i doći i probati o čemu se radi. Taj i takav pristup je upravo razlog zbog čega ima sve više kvalitetnih vina.
Da, na kraju se sve najbolje saznaje iz čaše.
Tako je. Dobar primjer je jedan čovjek s kojim smo surađivali, Marmelić. On je iz onoga što je bilo u čaši znao sve ne samo o vinu, nego i o tome kako vinograd izgleda, kad se vino bralo i slično. Čovjek nam je promijenio pristup i shvaćanje vina, tjerao nas da prije svega probamo ono što ne valja i učimo iz toga. Sjećam se kad sam prvi put dobio kartu vinskih okusa i mirisa na kojoj se spominje miris ovog cvijeta pa onog cvijeta pa otkos sijena pa specifičnost drugog otkosa… Suludo mi je bilo kako netko zna svaki taj okus i miris. No, sve je to u velikom dijelu promijenilo kako radimo vino, a onda i njegovu kvalitetu.
Spomenuli ste i mlade ljude… Znam dosta mladih ljudi koji žele krenuti u priču s vinogradarstvom pa me zapravo zanima koja su neka fundamentalna znanja koja treba imati i na što paziti?
Svakako se ne bi bilo loše posavjetovati s našom Udrugom. Ovaj naš kraj počinje otprilike u Rasinji, a završava oko Đurđevca. To znači da imamo tlo od gline do pijeska. Svako tlo znači i drugu sortu. Ljudi kod nas dosta često ne obraćaju pažnju na to, sade svuda jedno te isto, a onda se čudimo kako je jedno bolje, a drugo lošije. Valja paziti i na položaj, vjetar, sunce, ne posaditi pregusto, ostaviti najmanje metar između redova. To su osnove. Što se preferencija tiče, mislim da su mladim ljudima interesantnija slađa vina, muškat i slično. Tu treba znati da muškat nije nužno uvijek sladak, može se otići u krivom smjeru, sve posaditi, čekati, obraditi i onda shvatiti da nismo dobili to što smo htjeli. Nama je možda najbliža graševina koja nije naša sorta, ali se najbolje snašla jer nekakve autohtone podravske sorte možda čak i nema. Na našem podneblju zapravo uspijeva sve pa se ne treba bojati. Tko se god odluči krenuti u priču s vinogradom, mora znati da postoji savjetodavna služba s kojom je i Udruga u kontaktu pa onda i mi nekoga možemo okrenuti u pravom smjeru. Recimo, ljudi misle da vinograd nužno mora biti na nekakvoj padini. Ne mora, može biti i na ravnijem terenu pa je i lakše raditi. Najvažnije je mladoj lozi dozvoliti da se dobro ukorijeni, da glavna žila ode što dublje i ne prerano zalijevati. Savjet za sve mlade je da prije svega pristupe udruzi, bit će nam drago što su došli i pomoći ćemo najbolje što možemo. Znam da danas postoji Internet, no uvijek i za sve postoji neki ‘ali’, a na njega će najbolje odgovoriti živi čovjek koji je tu pored tebe.
Razgovarao: Ivan Grobenski
