U velikom istraživanju provedenom u Austriji nakon povijesnih lokalnih izbora 2021. godine, čak 42 posto birača odgovorilo je kako bi bilo spremno dati svoj glas Komunističkoj partiji Austrije. Uz važan uvjet, koji je apostrofiran i u anketnom pitanju.
Taj je uvjet bio da austrijska Komunistička partija za novog kancelara ponudi nekog tko će biti poput nove karizmatske gradonačelnice Graza Elke Kahr, također komunistkinje. Malo je reći da je odgovor tih 42 posto birača šokirao austrijsku konzervativnu desnicu, a bogme i naše balkanske političke elite koje na spomen komunizma automatski zauzimaju obrambeno-napadački gard s iskeženim zubima i zapjenjenim zubalom.
Ipak, članica tamošnje komunističke partije Elke Kahr pobijedila je na izborima u Grazu. U katoličkoj, konzervativnoj Austriji koja je posljednjih godina, a posebno nakon migrantske krize – tako se činilo – otklizila u ultradesni nacionalizam. Frau Elke je prava zvijezda tamošnje političke scene. Dvije trećine svoje plaće daje siromašnima i na plakatima po gradu objavljuje broj svojeg mobitela – kojeg nije mijenjala od 2005. godine – kako bi je mogao nazvati svatko tko ima neki problem.
Elke Kahr gaji nostalgičan odnos prema Jugoslaviji. U svojem gradonačelničkom uredu u Grazu drži portret Tita i Jovanke i kaže kako je Jugoslavija bila najbliže komunističkom idealu pravednog društva. Frau Elke nije živjela u našoj bivšoj državi, pa posve sigurno ne zna što o toj pravednosti imaju za reći mnogi koje je Titov represivni aparat proganjao zbog verbalnog delikta i sličnih proturežimskih nedjela. No, valja svakako uzeti za ozbiljno stajalište ozbiljne političarke u ozbiljnoj demokratskoj zapadnoj zemlji. Političarke koja je, uostalom, sa svojim lijevim idejama pobijedila u važnom i prema svim parametrima iznadprosječno razvijenom europskom gradu.
Frau Elke u Grazu vlada u koaliciji sa zelenima i socijaldemokratima. Okosnica njezina programa koja je ugrađena i u petogodišnji koalicijski plan je stambena politika, odnosno gradnja gradskih stanova za mlade, važne kadrove i socijalu. Graz ima velik stambeni problem jer mnogo stanovnika, posebno mladih obitelji, ne može primjereno riješiti svoje stambeno pitanje. Ustrajno zalaganje da se taj problem mora riješiti, među ostalim, gradonačelnicu Kahr je na koncu pogurao do izborne pobjede.
Krajem 70-ih i početkom 80-ih godina prošlog stoljeća Podravka je izgradila mnoštvo stanova za svoje radnike i važne kadrove. Od 1980. do 1983. godine, primjerice, niknule su četiri stambene osmerokatnice na Trgu kralja Tomislava u Koprivnici, svaka po 34 stana, ukupno 136 kadrovskih stanova. Grijale su se iz Podravkine toplane, a najam stanova bio je simboličan. Kad ih je nakon raspada socijalizma preuzeo Grad, stanari su stanove otplaćivali od 100-tinjak do 200-tinjak kuna mjesečno.
Nekontrolirano divljanje cijena nekretnina, posebno u Zagrebu, danas je dovelo do toga da se neki studenti ispisuju s fakulteta jer je najam toliki da ga nikako ne mogu plaćati. Mladi parovi zbog enormnog rasta cijene kvadrata novogradnje postali su kreditno nesposobni: s plaćom od 6000 kuna nikako nemaju kreditne uvjete za kupnju novog kvadrata koji u Koprivnici već stoji više od 2000 eura, u Zagrebu da se ne govori. Zato je stambeno pitanje za Koprivnicu, i ne samo nju, postalo važan razvojni preduvjet: zbog ostanka mladih i proaktivne demografske politike, ali i dolaska liječnika, sveučilišnih profesora, domaćih i stranih kvalificiranih radnika, vrhunskih sportaša i trenera.
Danas je već teško izgraditi jeftin stan i povoljno ga prodati mladima i važnim kadrovima jer su cijene radova i materijala podivljale. No, ideja o javnim stanovima – u sadašnjem tržišnom kaosu i sa sve siromašnijim potrošačima koji stenju pod teretom galopirajuće inflacije – življa je nego ikad u novijoj hrvatskoj povijesti. To je iznimno važno za Zagreb i Split, ali prilično važno i za Koprivnicu i Varaždin. Modeli već postoje, novac i prioriteti lako se mogu posložiti. Ako ne znate, pitajte gradonačelnicu Graza kako se to radi.
Elke Kahr idejama i djelovanjem dosta podsjeća na bivšeg urugvajskog predsjednika, također zadrtog ljevičara i revolucionara Josea Pepea Mujicu koji je živio skromno na svojem imanju na kojem je uzgajao povrće, a većinu svoje nemale predsjedničke plaće davao sirotinji. Nisam sklon idealiziranju stvarnih likova, pogotovo ako je riječ o političarima, ali možete li zamisliti nekog takvog, poput Elke i Josea, u hrvatskom političkom prostoru?
Ima li netko – u prvom redu u oporbi – tko bi djelom (a ne samo rječju), svakodnevno živio drevno političko poslanje uklesano na zidu Kneževa dvora u Dubrovniku: „Obliti privatorum, publica curate“? Ili je to za nas Hrvate odavno izgubljena bitka.
