‘Ajde pusti tu kavu i odi na kat pa u kutiji ispod kreveta pronađi onaj stari sat i par pamučnih čarapa.’ Možete li pronaći sve turcizme u ovoj rečenici? Vjerojatno će svi prepoznati kavu, ali malo tko će reći da ih ovdje ima ravno osam! (H)ajde je usklik poticanja, od turskoga haydi. Ali i kat, kutija, krevet, sat, pamuk, čarape – sve su riječi koje su u hrvatski ušle iz turskoga. Neke su perzijskoga podrijetla (npr. čarapa), druge grčkoga (npr. krevet), treće arapskoga (sat), ali mi smo ih sve redom preuzeli od Turaka.
Otomanska osvajanja donijela su na Balkan nove elemente kulture, uključujući religiju, gastronomiju i običaje. Sa svime time, naravno, došle su i nove riječi. Otomanski je, uzgred, varijanta pridjev osmanski, prema osobnome imenu Osmana I, prvoga sultana Osmanskoga carstva. Oblik otomanski dolazi nam iz talijanskoga, dok je ime „turske ležaljke” otomana vjerojatno proputovalo francusku i njemačku pa se tuda spustilo k nama.
Turski je jezik s preko 80 milijuna govornika, a spada u turkijsku jezičnu porodicu, koja se prostire od Sibira do Središnje Azije i Male Azije. Turski je ostavio traga na svim područjima koja su neko vrijeme bila dijelom Osmanskoga carstva, a gastronomija je mnoge izraze pronijela i dalje.
Tako se danas u njemačkome i engleskome jelo koje mi nazivamo kebab imenuje oblikom bližim izvornome: döner (kebap). Kebab ili kebap zapravo u turskome označava različita jela od mesa u komadićima, u skladu s bliskoistočnim običajem blagovanja rukama, često uz pogaču pita, neku vrstu lepinje, tradicionalno od integralnoga brašna.
U Bosni, ali i Slavoniji danas je pita naziv za uglavnom slana jela od tankih razvučenih listova tijesta. Najpoznatiji od ovih je naravno burek, koji u Bosni označava samo varijantu s mesom, ali se u Hrvatskoj ne morate ustručavati tražiti „burek sa sirom” jer izvorni turski börek ionako može biti punjen čime hoćete. Tako postoji jedna tradicionalna verzija laz böreği, slična baklavi, od kukuruznoga brašna, punjena smjesom od maslaca, papra i muhallebi rižinoga pudinga sa šećernim preljevom. U Hrvatsku, posebno sjeverozapadnu, burek su ionako uglavnom donijeli makedonski te albanski slastičari i buregdžije. Zanimljivo je da se pitom u nas češće naziva kolač od prhkoga tijesta (uglavnom slatkoga). Objema su pitama naravno zajednički tanki slojevi.
Vratimo se mi ipak na mesna jela. U varijante kebaba spadaju i komadi mesa na ražnjiću, odnosno shish kebab, te naravno ćevapi, legendom vezani uz hajduke, za koje kažu da im je takav način pripreme mesa bio praktičan. Oblik ćevap je zapravo (otprilike) kako Turci izgovaraju kebap. Ćevapi se prave od mljevena mesa, bilo čiste junetine (sarajevski ćevap), bilo miješanjem sa svinjetinom (banjalučki ćevap) ili janjetinom i bravetinom (tuzlanski ćevap), ali u Srbiji postoji i hajdučki ćevap, sličniji ražnjićima.
Premda se Turaka uglavnom spominjemo kao okrutnih osvajača (zaboravljajući pritom kako su naši plemići bili jednako surovi – sjetite se samo Seljačke bune koju je krvavo ugušio junak turskih ratova Gašpar Alapić), podsjetimo na kraju da su oni u Europu, uza sve ovo gastronomsko blago, donijeli svoju umjetnost i obrt, fino sukno, glazbu (čije utjecaje nalazimo i u velikih europskih kompozitora), religijsku toleranciju (!), prva istraživanja javnog mnijenja, pa čak i tulipane. Kako je jedna od definicija Balkana područje koje je više stotina godina bilo dijelom Osmanskoga carstva ili pod njegovim izravnim kulturološkim utjecajem, nije sasvim jasno zašto mi od toga čimbenika naše tradicije bježimo kao od turskoga groblja.
