Smrću Smiljke Bencet, koja je u kultnoj TV-seriji Kreše Golika odigrala ulogu Dudekove žene Regice, nestao je i posljednji žitelj Gruntovca. Time je ovo imaginarno selo, izmišljeno u literarnoj radionici Mladena Kerstnera, smješteno negdje između Ludbrega, Koprivnice i Đurđevca, ostalo pusto i tek će snimci posljednjih potleušica podsjećati na podravsko selo iz šezdesetih i sedamdesetih godina prošloga stoljeća i na život koji je tzv. modernizacija i gastarbajterski novac nepovratno raznio. Srećom, serija od deset epizoda na briljantan je način predočila taj život pa će Gruntovčani ostati dokument vremena u najpotpunijem smislu riječi: oni su istovremeno i film i život, i kinoteka i muzej, i literatura i sociologija, i fikcija i originalna slika karaktera i mentaliteta, i etnografija i povijest, a nadasve kompleksna identitetska priča. Rijetko tko je u nas u jednoj TV produkciji napravio tako zaokruženi projekt, u kome su se složile sve sastavnice, seriju koja je istovremeno bila vrhunski art i popularni medijski proizvod.
Smiljka Bencet prije snimanja serije već je bila formirana glumica, ali – kao i ostali nositelji uloga – daleko od masovne popularnosti nacionalnih prvaka, još dalje od naslovnjaka tada popularnih (i jedinih) revija Studio i Arena. Dapače, Golik je sve glumce izvukao iz ‘malih’ kazališta (Komedija, Jazavac, varaždinski HNK, amaterska društva) upravo zato da bi mogao formirati kompleksne karaktere ‘neopterećene’ likovima koje su ti glumci ranije inkarnirali. Jedan od tih nezaboravnih likova bila je i Regica: radišna, energična, samosvojna, poštena, bolje rečeno – pravdoljubiva, odana i pomalo nesretna podravska žena u zrelim tridesetima.
Odbijajući da prihvati zadanu sudbinu svog socijalnog statusa ona pokušava promijeniti sudbinsku sliku, ali je nekako unaprijed svjesna da će se stvari teško promijeniti i da je, možda, njezin muž ipak u pravu kada život prihvaća (barem dok malo ne popije) u njegovoj neminovnosti. No, Regica se toj suspregnutoj apatiji nikada ne predaje, ona je uvijek javno uvjerljiva, jasna i dominantna, borkinja za svoja prava, pa i za njezina prava kao žene. Nisu time Kerstner i Golik željeli karikirati njezinu intuitivnu, ‘protofeminističku’ ulogu nego su na suptilan način htjeli istaknuti onu kulturnu, povijesnu i socio-psihološku ulogu i mjesto žene u ovim krajevima, poziciju koja se nerado priznaje, ali je prisutna i mogla bi se kulturološkom, antropološkom i etnološkom analizom i dokazati. Nazvali mi tu poziciju matrijarhatom ili nekim sličnim izrazom, nije toliko važno koliko dominantni odnos muškarca i žene koji nikada nije bio, na primjer, na razini slavonskog macho-bečarskog ‘otvor’ ženo kapiju, man’ se očenaša’ ili paradoksalnog dinarskog patrijarhata s kultom Majke.
Smiljka Bencet-Jagarić glumila je Regicu kao da je rođena u Gruntovcu i kao da je čitav život s onim glomaznim gumenim čizmama gacala po gruntovečkom blatu. Glumila je Dudekovu suprugu kao da je doista njegova žena, kao da potpuno poznaje njegov karakter, njegovu ‘dušu’. Kada prihvatiš takav živi literarni lik, kada ga filmski ‘obradi’ vrhunski redatelj, kada imaš iste takve ispunjene likove oko sebe, vjerojatno nije ni potrebno ‘glumiti’. Smiljka Bencet živjela je Regu.
Prošlo je pedeset godina od snimanja čuvene serije, godine repriza na televizijama bivše države, a još više na hrvatskoj televiziji, s popularnošću kakvu vjerojatno nije stekla ni jedna naša serija. Dudek i Regica postali su opći pojmovi, ne manje znamo i za karaktere Cinobera, Presvetloga, Čvarkeša, Lugara, Besnog i drugih likova, a cijeli je projekt s vremenom stekao kultno mjesto i postao nemjerljivi kulturni i turistički kapital. Nakon što se već godinama govori kako smo taj kapital premalo ‘iskoristili’ i kako mega-popularnost serije i likova, pa i status Dudeka, ne samo unutar popularne kulture nego i mnogo šire, nismo – unatoč hvalevrijednom naporu sigečkih entuzijasta – dovoljno ‘kapitalizirali’, nije li vrijeme da se prijeđe s riječi na djela?
