Mentalno je zdravlje prema definiciji stanje dobrobiti čovjeka u kojem čovjek ispunjava svoj potencijal, ima resurse za nositi se sa svakodnevnim stresnim situacijama i događajima, produktivan je i plodno sposoban, te pridonosi zajednici. Mentalno zdrava osoba je ona koja se unutar svog društva stalno raste i razvija.
O temi mentalnog zdravlja kod adolescenata razgovarali smo s Idom Šipek, psihologinjom i edukanticom za Gestalt terapeuta koja nam je pojasnila kako prepoznati poremećaje.
– Kad pričamo o narušenom mentalnom zdravlju, to ne znači odsustvo bolesti, već upravo izostanak upravo nekih od nabrojenih elemenata – kazala je I. Šipek.
Znači li da je mentalno zdrava osoba uvijek sretna osoba?
– Nije. To je osoba koja je u kontaktu sa svojim emocijama, prihvaća ih kakve god one bile, makar bile neugodne, i može se s njima nositi. Mentalno zdravlje podrazumijeva da se stalno mijenjamo, da se suočavamo s teškoćama i iz njih rastemo – kaže psihologinja.
Stigmatizacija
Kada govorimo o mladima, najveći broj mentalnih poremećaja javlja se do 25. godine, u razdoblju adolescencije. Danas su u porastu različita depresivna iskustva djece i mladih, anksiozni poremećaji i napadaji panike.
Posljedice takvih stanja za dijete i adolescenta mogu biti otežano funkcioniranje u svakodnevnim situacijama, nemogućnost izvršavanja školskih obaveza, neefikasnost, ali i povlačenje iz odnosa s roditeljima te iz drugih socijalnih odnosa. Dijete se izolira, a upravo su odrasli i vršnjaci potrebni djetetu da bi mogao naučiti nove obrasce funkcioniranja i nošenja s teškoćama.
– Posljedice za dijete su i društvena stigma, zbog koje roditelji i djeca često skrivaju takve stvari iz srama i straha od osude, što djecu sve više vuče u izolaciju. Ono što treba i djeci i obitelji je podrška cijele zajednice i pojedinaca, ne samo stručnjaka te adolescenata i obitelji koji prolaze kroz iste situacije kako bi imali osjećaj da zbog toga nisu isključeni – kaže I. Šipek.
Statistika u posljednjih nekoliko godina pokazuje da se nakon pandemije koronavirusa dogodio veliki skok u broju zabilježenih mentalnih poremećaja. Tome je doprinijela i činjenica da je društvo zapravo na neki način dalo odobrenje da se i njima otvoreno razgovara. Danas je puno prihvatljivije nego prije pandemije da roditelj i adolescent pomoć traže i dobiju.
– Važno je da se o tome priča, piše jer se na taj način briše stigma i djeca dobivaju poruku da je to situacija i stanje u kojem su se našli, ali su oni ipak puno više toga nego samo, na primjer, depresivni. Dijete treba znati da ga mentalni poremećaj ne treba obilježiti i da on može biti samo trenutan – kaže Ida.
/IVAN BRKIĆ
Prema istraživanju UNICEF-a učestalost mentalnih poremećaja u Europi u starosnoj skupini između 10. i 19. godine je 16 posto. U Hrvatskoj je u toj dobnoj skupini učestalost mentalnih poremećaja 11,5 posto. Nešto je viši postotak kod djevojčica nego kod dječaka.
– Danas tri puta više ljudi traži pomoć nego prije pandemije. U praksi također primjećujem da ljudi otvorenije pričaju o tome u svom okruženju, a terapiju uvijek traže prema preporuci nekog drugog, što mislim da je jako dobro. Problem je što sve više ljudi traži pomoć za svoju djecu, ali nažalost još uvijek nemamo dovoljno stručnjaka unutar zdravstvenih ustanova, a niti u vrtićima i školama gdje bi mogli prevenirati poremećaje ili ih rano prepoznati te njegovati mentalno zdravlje kod djece – kaže psihologinja.
Signal za alarm
Iz svog iskustva u redu s djecom, primjećuje da djeca koja su na individualnoj terapiji često spominju potrebu da ih se prihvati, da pronađu svoje mjesto u društvu i vole čuti svoje vršnjake koji imaju slična iskustva, što im je iznimno potrebno za ozdravljenje.
– Potrebno im je da znaju da nisu usamljeni u tome i da ima i drugih koji se nose sa sličnim poremećajima. Roditelji uglavnom traže pomoć kada se dijete u potpunosti udalji od njih. U adolescenciji to može biti i prirodna potreba jer je za njih jako važno da se odvoje od roditelja i da grade svoju osobnost i van obitelji. Ako se dijete snažno izolira od obitelji, od svojih vršnjaka, ako izgubi interes za svakodnevne stvari koje ga vesele i nema nečeg što ga ispunjuje te ako je nefunkcionalno u svakodnevnim obavezama, to je svakako alarm da se treba obratiti stručnjaku. Ako dijete sebe doživljava neuspješnim u svemu, ako počne izbjegavati dosadašnje aktivnosti zbog straha od neuspjeha, i tada treba potražiti stručnu pomoć – zaključuje I. Šipek.
