Tragični događaji koji su ovih dana zavili Srbiju u crno otvorili su niz pitanja koja se itekako tiču i hrvatskog društva. Pojedini elementi koji su uvjet toga da 14-godišnjak pištoljem posmica svoje školske kolege, a 21-godišnjak kalašnjikovom izrešeta svoje poznanike i sumještane, nalaze se i unutar naših granica. Osnovni jest dostupnost oružja širem građanstvu, kako legalno posjedovanog tako i ilegalnog zaostalog iz Domovinskog rata.
Lovci i kolekcionari
Da je broj dugih i kratkih cijevi u posjedu civila nešto što bi nas moglo itekako brinuti, govori podatak prema kojem je na području naše županije legalno u rukama građana 8663 komada oružja. U tu neslavnu brojku uvrštene su puške, pištolji, revolveri, kubure, malokalibarske puške, poluautomatske puške, oružje za omamljivanje životinja, plinski pištolji, rukohvati s mehanizmom za okidanje, zračne puške i pištolji, reprodukcije oružja, samostreli i drugo.
Iz policije napominju da pojedini građani posjeduju više komada oružja registriranog na svoje ime, kao što su na primjer kolekcionari, lovci i osobe koje se bave sportskim streljaštvom.
No postavlja se pitanje koliko je još oružja, među kojima su bombe i razna druga eksplozivna sredstva, u rukama naših susjeda. Pitanje možda nikad neće dobiti odgovor, ali za pretpostaviti je da se brojna ubojita sredstva zaostala iz Domovinskog rata nalaza sakrivena po kućama i drugim objektima Podravaca i Prigoraca.
Od 2021. godine do danas ovdašnjoj policiji je dobrovoljno predano 80-ak komada raznog oružja čime su građani izbjegli kaznenu odgovornost što ne bi bio slučaj da ga je policija sama otkrila.
No odakle fascinacija oružjem koja očito nije rezervirana samo za ovaj dio svijeta? Psihijatar i psihoterapeut Opće bolnice Koprivnica Aljoša Ugrin kaže da odgovor na ovo kompleksno pitanje ne može dati isključivo struka kojom se on bavi. Antropolozi, sociolozi, psiholozi i drugi stručnjaci trebali bi dati svoje viđenje ovog fenomena.
– Kao psihijatar mogu kazati da je potreba za posjedovanjem oružja stara koliko i čovjek. Ono jest svojevrsna ekstenzija ega te izvire iz potrebe za imati oruđe. Samo oružje jest oruđe za nanošenje smrtonosnih posljedica, ali i za iskazivanjem moći – ističe Ugrin.
S obzirom na to da je društvo još uvijek patrijarhalno, odnosno da su na njegovim ključnim pozicijama još uvijek uglavnom muškarci, ne treba čuditi kako su upravo oni najbrojniji posjednici oružja te, u odnosi na žene, počine najveći broj ubojstava.
Analizirajući nemile događaje koji su zadesili susjednu državu i stavljajući ih u širi kontekst, Ugrin kaže kako mu je teško samo iz novinskih napisa govoriti što je potaknulo te ljude da posegnu za oružjem i počine masakr. No u svemu ovome valja sagledati i ulogu medija koji izvještavaju o takvim traumatičnim događajima.
– Čitajući o njima 99 posto nas ćemo osuditi ono što se dogodilo, ali onaj dio populacije koji fantazira o počinjenju sličnih zločina, dolazi do zaključka kako je on izvediv te postane dodatno motiviran da se dohvati puške, pištolja ili kalašnjikova – naglašava Ugrin.
Wertherov efekt
Mladić koji je pobio svoje školske kolege ima psihopatsku strukturu ličnosti te je a-empatičan sto posto, pretpostavlja Ugrin iz onoga što je pročitao. Momak je taj zločin planirao što je vidljivo iz njegovih postupaka. No pravo je pitanje bi li se dogodio onaj drugi ubilački pohod kojeg je počinio 21-godišnjak nekoliko dana nakon masakra u školi da se o njemu nisu raspisali mediji. Riječ je o onome što je poznato kao Wertherov efekt, kaže Ugrin, te stoga valja biti izuzetno oprezan kad se izvještava o takvim događajima, poglavito tamo gdje je oružje građanima nadohvat ruke.
Traumatični događaji, ističe Ugrin, mogu biti iskorišteni za pozitivne promjene u društvima kao što je Srbijansko. Borba protiv neprihvatljivih moralnih uzora, odnosno dominacije kriminalnog ponašanja kao društveno prihvatljivog moguće je da će biti posljedica onoga čemu smo svjedočili posljednjih dana.
– Fora je biti kriminalac, imati pištolj, voditi uz sebe par klinki i šmrkati kokain. To ne smiju biti uzori propagirani u javnom prostoru – kaže Ugrin.
S druge strane, govoreći o agresivnosti, naš sugovornik s psihijatrijskog aspekta kaže kako hrvatsko društvo bez da dublje sagleda taj pojam automatski ga kvalificira apsolutno negativno.
– Svi govore o nultoj toleranciji na agresiju, a nitko se ne pita je li riječ o realno postavljenom cilju i što agresija ustvari jest. Ona je fundamentalni mentalni mehanizam obrane ega, ona je u razvoju prva pokretačka emocija. Bez nje nema kreacije niti napretka – ističe Ugrin te dodaje kako mlađa populacija danas ima veliki problem jer društvo ne prihvaća agresiju, a u pravilu smo duboko agresivni. Svojevrsni društveni puritanizam doveo nas je do hrpe obrazaca nepovoljnog ponašanja.
– Mi u Hrvatskoj zbog toga imamo tihu pandemiju potrebe za samoozljeđivanjem mlađeg dijela populacije – dijagnosticira Ugrin
Agresija se do prije 15-ak godina u međuljudskim odnosima iskazivala na ‘normalniji’ način, kroz ljutnju, dernjavu, možda pokoju psovku. No kad se o njoj govori u javnosti, misli se isključivo na tjelesnu agresiju, a ona je samo uži aspekt tog pojma koji obuhvaća, recimo, 20 posto njene cjelokupnosti.
