Mirovinska reforma od 1999. prava je katastrofa za ‘nove’ umirovljenike

Početkom devedesetih, u našoj novoj državi mirovinski sustav ‘živio’ je svoje najbolje dane. Puno zaposlenika (1.968.737) i malo umirovljenika (655.788), omjer tri radnika radila su za jednog umirovljenika. U mirovinu se išlo po deset uzastopnih najboljih godina plaća. Starosna mirovina bila je 85 posto prosječne plaće, a prijevremena 75 posto prosječne plaće. Rekli bi ljudi teklo je ‘med i mlijeko’, makar je kao sve išlo u Beograd! A onda je došla agresija na Hrvatsku, borba za opstanak nove i još slabašne hrvatske države. Mnogo je mladih, nevinih života izgubljeno dok nije ostvarena samostalnost i cjelovitost naše mlade države. U tom ratnom vihoru neki ‘dečki’ su se ipak dobro snašli. Dok su mladi ginuli, oni su u tom vremenu bili u nekoj drugoj ‘borbi’, doslovno su htjeli biti članovi 200 najbogatijih obitelji. Rat i ratna razaranja učinili su veliku štetu u gospodarstvu, ‘privatizacija na hrvatski način’, stečajevi i prodaja poduzeća za bagatelu bili su katastrofalnih razmjera. Već nakon samo osam godina, 1998. godine, Hrvatska je pala na 1.471.509 zaposlenika, nestalo je gotovo pola milijuna radnih mjesta, broj umirovljenika povećao se za 300 tisuća, a na burzi je, bez uvjeta za mirovinu, završilo čak 200 tisuća nezaposlenih. Omjer zaposlenih i umirovljenika se prepolovio, s 3:1 iz 1990., na kraju 1998. bio je 1,54:1. U tom teškom razdoblju, od 1993.-1998. i umirovljenici su platili ‘danak’ ratu i stanju u gospodarstvu. Umjesto prema Zakonu o mirovinskom i invalidskom osiguranju mirovine su se usklađivale prema tzv. Valentićevim uredbama, a šteta je bila velika. Matica umirovljenika Hrvatske je ‘narodila’ Hrvatsku stranku umirovljenika, svojeg političkog predstavnika, da se političkim sredstvima bori za umirovljenike i riješi veliku nepravdu. Ustavni sud Hrvatske presudio je u korist umirovljenika i donio pravednu Odluku o obeštećenju od 12. svibnja 1998. i povratu pokradene razlike kod usklađivanja. I sve bi bilo po pravdi, da su Vlade poštivale i realizirale Odluku Ustavnog suda, ali nisu! Svaka je na svoj način tumačila Odluku i krenula s povratom duga: Matešina Vlada je krajem 1998. počela vraćati dug dodatkom ‘100 kn + 6%’, a Račanova Vlada je 2001. povećala mirovine za 0,5-20 posto. Umirovljenici nisu bili zadovoljni, tražili su individualan izračun duga, što je HZMO i učinio – ukupan dug iznosio je 21,5 milijardi kuna, ali je opet zapelo s modelom isplate. Vlada Ive Sanadera ponudila je dvije verzije: a) povrat pola duga u dvije godine ili b) povrat cijelog duga uz poček dvije godine u šest rata od 2006.-2013. godine. S obzirom na razne bolesti i pozne godine života, pa i zbog nepovjerenja u Vladu, većina je umirovljenika odabrala bržu isplatu, pa je takvom nemoralnom ponudom Vlada uštedjela desetak milijardi kuna, pa je ukupan povrat iznosio tek 10,255 milijardi kuna!
Kada će se konačno ukinuti nepravedna i doživotna penalizacija?
Nakon što je ovakav mirovinski sustav postao neodrživ Hrvatska je od 1.1.1999. dobila novi Zakonu o mirovinskom osiguranju s vrlo restriktivnim odredbama. Obračunsko razdoblje povećano je s deset najboljih godina plaća postepeno do 2009. na cijeli radni vijek. Penalizacija je s 6,65 posto povećana na 18 posto, a 2001. čak na 20,4 posto. Značajno su postroženi uvjeti za odlazak u invalidsku mirovinu, a najveći udar na ‘nove’ umirovljenike bio je pogrešan izračun aktualne vrijednosti mirovine (vrijednost boda), jednog od najvažnijih parametara za izračun mirovine. U mirovinskom sustavu Hrvatska danas imamo 210.507 korisnika prijevremenih mirovina s prosjekom od 424 eura mirovine, što je 37,79 posto prosječne plaće (1.122 eura). Čak 18,6 posto ili svaki peti umirovljenik je u prijevremenoj mirovini, a posebno je žalosno, što većini njih to nije bio osobni izbor, već posljedica gubitka radnog mjesta zbog stečaja, prodaje tvrtke za jednu kunu ili kriminalne privatizacije na ‘hrvatski način’. Penalizacija podrazumijeva trajno smanjenje mjesečnog iznosa mirovine za one koji u mirovinu odlaze prije nego što ispune uvjete za starosnu mirovinu. Argumentacija zakonodavca je poprilično jednostavna – u mirovinu idete ranije, pa ćete ju i dulje primati! Penalizacija postoji u većini europskih država i radi se o mehanizmu koji bi trebao destimulirati raniji odlazak u mirovinu, odnosno, stimulirati dulji ostanak u svijetu rada. Na višegodišnje zahtjeve udruga i stranaka iz Ministarstva rada i mirovinskog sustava su odgovorili: Penalizacija je destimuliranje prijevremenog umirovljenja i jedan od važnijih ciljeva u mirovinskom sustavu kojim se stvaraju uvjeti za osiguranje održivosti mirovinskog sustava i primjerenije razine mirovine, a prijedlog o smanjenju penalizacije nakon navršene 65. godine svakako ne donosi navedenom cilju.
Mi, koji godinama tražimo ukidanje DOŽIVOTNE penalizacije imamo i svoje argumente: Mirovina je rezultat godina mirovinskog staža i visine bruto plaće. Korisnici prijevremenih mirovina imaju manju prosječnu mirovinu za 15,28 eura od korisnika starosnih mirovina, ali imaju duži staž čak za četiri godine i četiri mjeseca! Kada se odbiju korisnici koji imaju nešto staža u Hrvatskoj i veći dio u inozemstvu razlika u mirovinama je čak 42,42 eura. Najnoviji podaci HZMO-a pokazuju, da u prvih pet mjeseci ove godine staž korisnika starosnih mirovina iznosi 31,5 godinu, a korisnika prijevremenih mirovina čak 37 godina. Tako, da ako netko ide ranije u mirovinu, ali s puno više staža, znači, da je uplatio i značajno veće doprinose! Posebno je nepravedno, da su penalizirani čak i korisnici najnižih mirovina, a za to je zaslužan bivši ministar Davorko Vidović, kao i za povećanje penalizacije s 18 na 20,4 posto! Zbog svega navedenog krajnje je vrijeme, da se ovaj ‘harač’ ukine, pa makar i u 70. godini života, kad obično jedan od partnera ode na nebeske visine!

Pregled stanja i razlika korisnika starosnih i prijevremenih mirovina – 30.05.2023.