Na ulasku u Legrad pozornost plijeni veliko postrojenje za ispitivanje geotermalne bušotine koja bi općini trebala osigurati energetsku neovisnost. Znanost u Legradu traži trajno rješenje energetske krize. Slikar Toni Franović, međutim, traži nešto drugo i nešto mnogo nesigurnije – mjesto gdje je došao ostati.
Njegovo se legradsko imanje za razliku od velikog industrijskog postrojenja na prvi pogled skoro i ne vidi. Skriveno je u gustoj vegetaciji pa u vrijeme ljetnih žega podsjeća gotovo na mediteransku oazu mira i svježine.
– Postoji milijun malih ulaza u dvorište, tu s polja ulaze lisice i čagljevi. Ovdje je jezero koje sam iskopao, to mi je bilo prilično važno. Duboko je tri i pol metra i naseljeno raznim ribama, kao na primjer ukrasnim koi šaranima, a ima i žaba – objašnjava Franović prilikom razgledavanja okućnice koja se čini beskonačnom.
To je trik, priznaje dok stojimo među drvećem ofarbanim u ljubičaste nijanse, a koje u određeno doba dana ili godine dvorištu daje svojevrsnu impresionističku sjenu.
Franovićeva posljednja izložba znakovitog naziva ‘Rastakanja’ u koprivničkoj je Galeriji otvorena do 27. kolovoza i tek sada postaje jasno zašto se i kako slikarevi radovi zapravo rastaču.
– Ispod cijele okućnice su razni kanali, to se dobro vidi iz zraka kad nema vegetacije. Svuda prodire i cijedi se voda, zato sve ovo tako bujno i raste. Prvi rukavac Drave je odmah tu, tristotinjak metara dalje – pokazuje u neodređenom pravcu na imanju
koje je 1993. kupio od Štefa Vadle. U Franovića je oslikano i rastočeno sve pa i selska kuća u kojoj se skriva atelje u kojem ovaj umjetnik većinom živi i radi.
– Sve živo farbam. I kuću sam ofarbao, izvana i iznutra. Ovo je nešto kao dnevni boravak, kuhinja i blagovaonica koja gleda na drugo dvorište s guskama i kokošima. Gužva je. Spavaća soba je u ateljeu. Mogu se probuditi u bilo koje doba noći i odmah raditi. Nije loše – skromno će.
Central Park Legrad
Iako je Franović rođen u Zagrebu, legradsku vezu ima preko bake, a ostatak obitelji ovdje je došao s mađarske strane. Svoje židovsko podrijetlo ne voli naglašavati, a kozmopolitski život odveo ga je u svu silu svjetskih središta umjetnosti i života poput SAD-a, Rumunjske, Turske i Izraela. U Legrad se vratio prije nekoliko godina i više ne zna gdje su mu putovnice jer je, kako kaže, došao ostati. Njegova rezidencija odaje čovjeka koji se odlučio povući i sakriti, a što i sam priznaje.
– Pokušao sam se sakriti, ali nisam baš uspio. I inače sam se povlačio kad sam živio u New Yorku, Tel Avivu, Istanbulu ili Los Angelesu, no ipak sam uživao u toj vibri i živio neku velegradsku priču. Otvorenja, predavanja na sveučilištu, pića, ljudi. Kad sam se vraćao, znao sam kamo idem i što hoću. Shvatio sam jednom u Central Parku da mi nevjerojatno nedostaje priroda. Želim da mi eksterijer uđe u kuću. Želim da se atelje stopi s vanjskom okolinom, da to sve postane jedno – razmišlja utopistički u sredini koja je daleko od utopije, a bliže svojevrsnom podravskom otoku koji pati od otočkog sindroma. Osjeća to i slikar koji je lokalnoj sredini, kako kaže, neobjašnjivi predmet njihove iritacije.
– Neki su uvrijeđeni jer s njima ne pijem kave i rakijice, ali moram raditi. Ljudi zapravo ništa ne rade, poljoprivrede je nestalo, ostao je jedan, grubo rečeno, ‘luzerski sloj’ srednje generacije koji bi trebao biti socijalno aktivan, ali nije pa samo gunđa jer je nesretan u životu. To je sindrom otoka. Oni za to nisu krivi, ali su krivi utoliko što na druge prenose traumu i trač, a ništa ne rade. Za njih sam pak ja taj koji možda ništa ne radi i neobjašnjiv sam predmet njihove iritacije, a ja ili radim po vrtu dok ne padnem ili u ateljeu dok ne padnem.
Umjetnost kao srž frustracije
Način života kakav je izabrao Franović zaista ne podnosi dokolicu, a sve što svakodnevno radi mora maksimizirati učinak u ateljeu. Rezultat toga je, kaže, u posljednjih nekoliko dana grozota na štafelaju koja trenutno stoji u ateljeu. O svojim radovima često i bez zadrške govori kao o izvoru frustracije i nečemu od čega mu je muka, no nije nesvjestan svojih kvaliteta.
– Stvarno mi je od mojih radova uglavnom zlo. Nije da nisam svjestan svoje kvalitete, ali sam svjestan i svojih mogućnosti pa tako zvučim jer mi je žao propuštenih prilika ili onoga što ja zamišljam da je propušteno. Zabranili su mi da tako zvučim pred ljudima s kojima sam u financijskom odnosu ili koji bi me trebali cijeniti. Ispalo bi ‘mali je zbunjen ili je loš pa ima sreće pa šara i ljudima se sviđa pa ima volje pa je nesiguran pa ne misli dobro o sebi pa sigurno nije bogznakaj’ – nastoji opravdati neukrotivu averziju prema vlastitom umjetničkom radu.
Umjetnost za njega zato i jest izvor frustracije jer koeficijent događajnosti nekako mora biti ispunjen. S druge strane, sve je to pomalo i performans.
– Ako nemaš djecu koja te nerviraju ili groznog partnera, većinu drame moraš preseliti drugdje. Koeficijent događajnosti mora biti ispunjen. Mora postojati koeficijent da se ne osjećaš besmisleno i isprazno. Ja svašta krcam u slike, nekad sve i pokvarim, ali barem je bilo ludo. Nekad sam svirao klavir, radio koreografije, zato mi nedostaje taj ‘performing’ dio. Moji se kolege slikari vrijeđaju, misle da sam namjerno protiv njih, ali slikarstvo je emocionalno i intuitivno znatno iza muzike i plesa. Dublju emociju u slikarstvo moraš ‘ušvercati’, dobiti ljude na trik. Vizualna znanost se toliko utilizirala da je to jedna ‘Pirova pobjeda’. Sve je pametno i turbo utilitarno, ali nema osjećajnosti.
Mentalitetna katastrofa
Ni sam Toni ne može u potpunosti pobjeći od utilitarnosti pa u slobodno vrijeme predaje na Sveučilištu Sjever. Sa svojim se studentima slaže izvrsno i drago mu je što ovi naši prostori pokazuju najveću koncentraciju talenta koju je moguće doživjeti u svijetu. Smeta ga, međutim, što taj talent odlazi u inozemstvo i što su mladi budući umjetnici komotniji nego što bi si to trebali dopustiti.
– Sve nas je manje u ovim našim balkanskim nacijama, a izuzetno smo talentirani. Takvu koncentraciju talenta nisam vidio nigdje osim možda u Izraelu koji je nebulozno kreativan, a predavao sam na nekoliko ozbiljnih sveučilišta u svijetu. Po talentu smo mi i Izrael tu negdje, no tamo tisućama godina nije bilo primarnih i sekundarnih djelatnosti pa su se svi prirodno filtrirali u tercijarne djelatnosti. Svi su bili pravnici, doktori, trgovci, bankari jer gotovo do konca 20. stoljeća nisu mogli kupiti zemlju – pojašnjava, ali i upozorava da talent nije dovoljan da bi se izbjegla mentalitetna katastrofa.
– Ljudi su se zombificirali, uspavali, pretvorili u komotne ‘dizajnere’, a kad umjetnik postane dizajner, to je opasno. Svi su umreženi, nepodnošljivo osviješteni o svojim komercijalnim mogućnostima. Umjetnicima stalno mora biti malo nestabilno i neugodno, inače nije dobro. Čim dalje radite, ta tenzija mora biti jača. To nikome nije simpatično čuti i ja nisam našao pedagoški put da to nekome kažem, ali to je istina – pomalo oprezno zaključuje.
Toni Franović zato i nije osoba koja ozbiljno shvaća dugoročne planove. Odgovara mu ljuljati se u neugodi i nestabilnosti i nikada ne okoštati da bi se vječno mogao savijati, baš kao što to u gotovo plesnim pokretima čini dok slika. Sve je to dio njegove svjetske, a lokalne priče i pokušaja života po vlastitim pravilima u sistemu koji ne dozvoljava improvizaciju i impresionizam.
– Ugođeni smo da planiramo, a život se događa na malo drugačiji način. Pokušao sam tu postići neki kompromis da bilo kakav plan ne doživi krt i krah. Vidio sam kako to funkcionira u Arapa i Roma, a mi to nemamo, mi smo odgojeni u jednom europsko-germanskom sistemu. Nitko ljude ne uči elastičnosti pa se svaka generacija lomi i žrtvovana je. Obećali su nam, sve smo napravili, a nije dobro. A ovih sljedećih 30 godina… I came to stay.
