Red ljubavi, red žalosti obilježio je protekli tjedan moj život i život uže i šire obitelji i prijatelja.
Iskazi ljubavi, naklonosti i simpatija bili su vidljivi u mnogim verbalnim, neverbalnim ili praktičnim životnim situacijama. Takvi trenutci su dotakli i mene. Darovi, lijepe poruke i lijepe riječi upućene od onih koje volim, s kojima radim i koji su mi važni činile su me radosnom. Biti voljen i pripadati nekome ili nekoj grupi u zajednici stvarao je osjećaj sigurnosti i radosti. No, nije moguće da takvo stanje traje zauvijek. Kao i izmjena dana i noći tako se izmjenjuju i životne situacije. U samo nekoliko dana u tjednu izmijenilo se sve: ljubav, tuga i gubitak. Kao da se život pretvorio u sendvič.
Kao po dogovoru nekoliko mojih ljudi koji su mi zbog nečeg bili važni odlučili su otići. Otići u neku drugu dimenziju za koju vjerujem da će im biti bolje. I dok su oni sanjali na nekom drugom mjestu, ovdje na zemaljskom događale su se prave drame ili komedije. Da, komedije. Mudar narod odavno je zaključio da je bolje da izumre selo nego običaji. Običaji našeg podneblja su takvi da se i ljubav i smrt slavi uz cvijeće. Za svaku prigodu posloženo drugačije.
Za ovu koju spominjem odavno je tako da buket cvijeća mora biti što veći i što raskošniji, a to znači i skuplji. Naš narod se voli pokazati pa nek’ je to i na posljednjem ispraćaju. Slučajno se dogodilo da idem na ispraćaj osobe, a da dođu još dvije obitelji s istim prezimenom. Slučajno se dogodilo da se nađemo i u istoj prodavaonici cvijeća. Tri obitelji, tri ista imena, tri iste poruke. Ne! To ne može nikako! Ne može uz cvijeće pisati tri puta ista poruka jer kako će se znati čiji je koji buket? Kao da je onom kojeg ispraćamo važno čije je koje cvijeće, čija je koja poruka. Jedinu korist od takvih situacija imaju prodavači cvijeća. Ne bi li bilo mudro da promislimo o promjeni običaja? Umjesto cvijeća darujmo dar koji bi pomogao obitelji podmiriti trošak posljednjeg pozdrava.
