U silnoj želji da zadovoljimo sve oko sebe, da budemo dobra djeca, da budemo dobri prijatelji, da budemo dobri bratići i sestrične, da budemo dobre cure i dobri dečki, da budemo dobri zaposlenici, zaboravili smo biti dobri prema sebi i to je živa istina.
Neopisiva je uživancija isključiti se iz svijeta. Ako se mene pita trebali bi to svi napraviti barem jedan dan u maksimalno dva tjedna i tako svaka dva tjedna. Prakticirala sam to jako dugo, a onda sam shvatila krajem prošle godine da više nemam svoj mir. Shvatila sam da onaj neki osjećaj u želucu, koji imamo prije ispita, prije važnog nastupa ili bilo čega drugog do čeg nam je stalo, a ne ovisi samo o nama savršenost izvođenja, ne jenjava i isključila sam se. Isključila sam se iz svega. Nepročitane poruke su se gomilale, propušteni pozivi su se bilježili, tonovi mobitela bili ugašeni, razgovore sam vodila sa samom sobom, u svoju izolaciju sam rijetko koga puštala, samo one jako bliske ljude ili pak one ili onu neku osobu koja je u mom organizmu stvarala dobar osjećaj bez da sam se pitala zašto je to tako.
Moja izolacija je trajala nekoliko tjedana. Nekoliko tjedana odgovaranja na poruke s ne mogu sad, javim se ili pak čistog ignoriranja, što je za mene apsolutna nepoznanica. Oni koji su trebali znati da mi treba odmor od svega, znali su to i što je najbolje poštivali su to na najbolji mogući način.
Ako se pitate koji je to način, evo odgovora.
Onaj način u kojem vi svjesno odlazite u svoj svijet prepun knjiga i filmova koje ste vi odabrali i uzimate vrijeme samo za sebe, a da se ne morate pravdati bližnjima niti osjećati da ste sebični i mislite samo na sebe.
Neki dan mi je došla obavijest od dragog Google-a da si pogledam fotke koje sam zabilježila na taj dan prošle godine. Između ostalog naišla sam na screenshot poruke u kojoj piše Dragana, ne javljaš se već dan i pol. Dvije su opcije : Ili si umrla ili si umrla, jer treće nema. I ti nikad tak dugo ne spavaš. Tak da, si živa?
Sjećam se da me je i tad, a i sad dok sam ju pročitala toliko jako nasmijala i razveselila da sam si ju morala sačuvati za zauvijek.
A onda sam ponovno shvatila. Premalo vremena dajemo sebi. A kad si ga i damo nešto uvijek pati. Kako god okreneš nešto ili netko uvijek pati ako se više družimo ili čujemo s bližnjima preko dana. Nekad posao pati. Nekad obitelj. Nekad hobiji. Nekad pas ili mačka. Nekad prijateljstva pate jer se samo dopisujemo, a ne vidimo. Nekad starci pate jer ih se dovoljno često, kako oni znaju reći, ne sjetimo. Nekad ljubav pati jer smo odlučili da ćemo taj neki dan naći se s onim ljudima koje vidimo jako rijetko i previše puta smo otkazali jer – život. I tako se vrtimo u krug i ne znamo što da napravimo kako bi svi bili zadovoljni, uključujući i mi sami. Pa se pitamo kako da sve uskladimo, da prošećemo psa, da se hranimo zdravo, da se vidimo sa svima na kavi, da svakoj osobi u svom životu posvetimo dovoljno vremena.
I onda opet dođemo na ono – a što je sa nama samima. Trebamo li osjećati grižnju savjesti što nismo odmah odgovorili prijateljima na poruku? Što nismo uspjeli doći na kavu nego smo odabrali sami sebi priuštiti odmor na način koji nama i samo nama paše? Kakvi su to prijatelji koji se naljute ako smo mi došli u fazu da nam treba odmor od svega? Kakvi su to prijatelji kojima moramo obrazložiti u tanane kakvo nam je stanje uma i tijela da se oni ne bi slučajno osjećali ugroženima i napuštenima?
Neki dan sam shvatila da se, ova gora prijateljica koja me porukom pitala jesam li umrla, meni nije javila dva dana. Čudno je to jer čujemo se svaki dan, ali pustila sam ju. Osjetila sam da je došlo njeno vrijeme kada je bitna ona i samo ona i njeno duševno i tjelesno stanje. Treći dan sam ju pitala je li u fazi kao što sam i ja bila i samo treba mir ili je pak posrijedi nešto što ju muči i zbog čega se ne osjeća dobro. Javila mi je da je dobro, samo treba mir. Treba se isključiti i maknuti od kompjutora i mobitela što više može nakon što završi posao.
Momentalno sam joj rekla – ok. Odmori. Posveti se sebi i svemu onome što ti i samo ti želiš. Otkaži sve što te čini nervoznom ili tjeskobnom (tu naravno mislim na sve ono što zakonom nisi dužan odraditi, jer neke stvari ne možemo ignorirati samo zato što nam je puna kapa svega, znam da ste to shvatili i da nisam morala pojasniti, ali… čisto da ispunim broj kartica haha).
Pustila sam ju, kao što je ona pustila mene kada je to bilo potrebno.
A onda nas je život (kako dramatično) spojio. Ne mogu opisati sreću koja je se iznenada dogodila u nama kad smo se slučajno srele i to u dućanu.
Da se malo vratimo u prošlost.
Nikad mi nisu bili jasni oni ljudi koji su igrom slučaja odlučili pročavrljati na stazi kraj zebre ili pak o svojim želučanim tegobama proćakulati na semaforu ili pak oni koji su se našli na putu između mene i slanutka koji je čeznuo za mnom kao i ja za njim, ali koliko Snješka ima unuka je bila apsolutno moćnija tema od naše ljubavi.
I tako sam se jednog dana ja našla u situaciji da bi mogla biti Snješka, ali nisam bila Snješka. Hodam prema blagajni i lagano lovim pogledom koja ima najmanje ljudi u redu i znači li to da ako je manje ljudi da je i manje proizvoda na traci. Hodam i pričam s frendom o tome kako ne budem više ništa uzimala jer mi je pun frižider povrća (to su vam ta moderna prijateljstva kad nakon pol sata kave odlučite zajedno otići i u dućan kako bi samo još malo popričali pa išli dalje svako svojim putem, on me ne sluša naravno jer mu je valjda još janjetina, koju nismo kupili po pola, u glavi, a ja vidim NJU. Ona stoji na ulazu u dućan. Mi taman pikiramo savršenu blagajnu. Ona vidi mene. Puštamo sve i letimo si u zagrljaj. Smijemo se histerično kao da smo čule najsmješniji vic ikad, pitamo jedna drugu kaj se tak smijemo i odgovaramo si – sretna sam kaj te vidim pa makar i u dućanu. Ljudi nas čudno gledaju jer glasne smo i grlimo se i smijemo i dalje kao da smo čule, što? Vic, najsmješniji. Kroz smijeh sam joj rekla da je napokon bulgur u ponudi i nek si ode po njega i da si uzme i onaj fini namaz od patlidžana, tamo je u frižiderima, ona me zagrlila još jednom i otišla u suton. A ja, ja sam izgubila mjesto u redu i nisam postala Snješka, ali sam bila sretna. Jer sam rekla frendici na kojoj polici joj stoji bulgur. Da. Trajalo je to možda maksimalno dvije minute, ali dvije minute i više nego dovoljno da postanem sretna jer sam ju vidjela, kako unatoč svemu što ima na umu, blista i korača svijetom sretna. Znaš zašto sretna? Zato jer se odlučila isključiti iz svijeta kako bi si napunila baterije. Na način na koji je sama odabrala. Koliko će trajati ta njena isključenost, ne znam, ali dok je ona sretna i ja sam.
Uvažavajte ljude oko sebe i cijenite i njihove želje.
To što im vi nekad niste na prvom mjestu ne treba značiti da je vaš međusobni odnos ugrožen.
Ne, ne, čak štoviše, da bi bio još bolji, dozvolite im da ponekad procvjetaju i sami.
Bez vaše pomoći.
