Malo je onih koji se u životu nisu susreli s Josipom Evačićem Jožom, koprivničkim gradskim kovačem koji je do pred koju godinu gotovo svakog vikenda svojim čekićem i nakovnjem stvarao svoj ritam i udisao živost koprivničkom trgu. Njegov alat danas je preuzeo sin mu i imenjak, Josip mlađi, a Joža senior u svoju radionicu ulazi tek povremeno u kakvim prigodama ili po specijalnim željama i narudžbama.
U svom nas je domu, na kraju Goričke ulice u Koprivnici dočekao u društvu supruge Vlatke, zadovoljno proučavajući nanovo čestitku koju mu je osobno poslao finski predsjednik Sauli Niinistö, kao znak zahvale što je Joža osobno izradio potkovicu i u nju utisnuo ime njegovog sina, Aaro, te mu je preko zajedničke prijateljice i uručena.
– Mister, vidiš kako piše na koverti, od sad me tako moraju titulirati – šali se već uvodno Joža.
Od neoblikovanog komada željeza radi čuda
Ovaj je Koprivničanac svijet razveselio svojom pojavom 1949. godine, u Koprivnici gdje su roditelji doselili iz Nuštra. Manje je pak poznato da je Jožin životni poziv bila željeznica te je u mirovinu otišao nakon što je svoj radni vijek proveo vozeći lokomotivu. Ipak, potkovica je ono što brojni povezuju s njegovim likom i djelom. Kovački je zanat izučio kao petnaestogodišnjak pri koprivničkom majstoru Janku Loborecu.
– Moja je kovačnica bila toliko popularna da nisam imao zraka kad bi se negdje pojavio i krenuo s poslom jer bi se ljudi toliko zainteresirali za moj posao i svi su se gurali čim bliže da vide kako to ja iz neoblikovanog komada željeza stvaram čuda. Potkovice su pak postigle planetarnu popularnost, obišle su cijeli svijet, samo ih još nisu dobili pingvini na Južnom polu – veli Joža.
Potkovica je srećonoša, a danas Joža kao sedamdesetogodišnjak koji kraj sebe ima živu i zdravu suprugu s kojom je dobio petoro djece, sasvim sigurno može reći da je imao sreće.
Vjeruje se da onaj tko pronađe potkovicu, pronalazi i sreću, no dobijete li je ili nađete, valja vam znati kako je postaviti.
– Treba je staviti na istaknuto mjesto, obično iznad vrata, no postaviti je pod kutem od 35 stupnjeva udesno kako bi sreća ulazila u kuću, slobodno kroz nju cirkulirala i prelijevala se. Ljudi griješe kad je okrenu s otvorom prema dolje ili gore jer to blokira protok pozitivne energije – pojašnjava Joža. Potkovica čuva kuću od vraga, a priču u koju vjeruju i prenose generacije od Italije do Švedske rado prepričava i Joža.
– Biskup jedne engleske pokrajine potkovao je vraga, no čavle mu je zabio krivo što je vragu nanosilo jaku bol. Vrag ga je molio da mu ih skine, no biskup to nije učinio sve dok se vrag nije zakleo da neće ulaziti u kuće onih koji imaju potkove na ulaznim vratima – objasnio je.
Nemirna duha i pod stare dane
Osim što je pod njegovim čekićem i nakovnjem nastalo tisuće potkovica koje su razveselile i usrećile njihove vlasnike, Joža je osmislio i suvenir koji je također poznat izvan granica grada Koprivnice. Riječ je o biciklu koji i danas s ponosom stoji na ulazu u njegovu radionicu, a kojem su se divili brojni koji su ga imali priliku vidjeti širom kugle zemaljske.
Usprkos tome što je čekić i nakovanj sve rjeđe u upotrebi, Joža ne miruje već svoju Vlatku razveseljava svakodnevnim idejama i planovima.
– Evo vidiš, tu je u dvorištu dvije tone željeza koje stoji jer on planira izgraditi stepenice do ovih vrata – objašnjava Vlatka koja se davnih dana pomirila s činjenicom da je njen suprug nemirna i nestašna duha pa se na njegov spomen njegovih vjernih i velikih ženskih obožavateljica samo smije i sliježe ramenima, no isto tako ne sumnja kako dobar dio temelja njihove obiteljske sreće leži u tom malom komadu željeza koji je godinama proizlazio iz Jožine radionice.
