Tko bi uopće pomislio da jedna zvrckasta, većinom nasmiješena, šarena, malena, glasna, smiješna, smotana cura (žena), koja većinu svog vremena na društvenim mrežama provodi zezajući se, objavljujući neke preosjećajne statuse ili čisti sarkazam ili naslikavajući se s limenkama piva, može imati svoj stav i jasno ga i glasno izreći bez da joj ga netko stavi u glavu.
Ili ne daj Bože, bez da joj netko plati da ga ima.
Dok ja još uvijek čekam te neke novce koje sam navodno dobila, od ne znam koga, da napišem ‘Što te žulja, Koprivnico’ kolumnu, ajmo mi malo ovaj tjedan o iskrenosti, poštenju, moralu, odgoju, čestitosti, principima.
Često sam od malih nogu ostala posrana zbog svojih stavova, većinom od onih koje je guza bolila od analnog alpinizma u anus drugih ljudi, a sve za njihovu korist, ali na kraju svih krajeva, često sam ostala posrana zbog svojih stavova. Ukazivala na greške, ukazivala na nepravdu koja me najviše boli, ukazivala na sve loše što se ticalo mene i meni bliskih ljudi koji su zbog toga patili. Kažem meni bliskih ljudi, jer ne mogu spasiti cijeli svijet nit ga kanim spašavati. Jasno sam izražavala svoje stavove, bez ikakvih zlatnih celofana u koje bi ih pakirala pa se tako našla u situacijama da sam gubila prijatelje (ako su oni to i bili), odlazila iz sredina koje mi nisu pasale ili bila protjerana iz sredina jer sam bila previše, previše iskrena, previše okrutna u toj svojoj iskrenosti. Ali, nikad zlonamjerno iskrena. To je bitno za napomenuti.
U onim situacijama kada bi odlazila ili bila ‘protjerana’ u 99 % slučajeva dogodilo se kroz neko kratko vrijeme da su stvari išle na bolje kad sam ja otišla, poduzimale su se neke mjere kako bi se ‘drek istrijebio’, ljudi su bili sretniji, sve je bilo krasno, ali mene više nije bilo tamo. Da uživam plodove svog britkog i iskrenog jezika. Koji je ukazivao na nepravdu.
Kasnije sam shvatila da ne mogu baš svačiju bitku voditi i u krajnju ruku ne želim i da se trebam fokusirati na meni bitne ljude, meni bitnu okolinu i sebe samu. Onda sam još kasnije shvatila da sebe trebam stavit na prvo mjesto pa ću onda još bolje i više moći pomoći drugima.
I dan danas zbog svog jezika dolazim u situacije koje nisu ugodne, i dan danas me ne brine kaj te situacije nisu ugodne, i dan danas znam da neću ni sad ni u budućnosti zatvoriti svoje lampe zato jer nekome neće biti ugodno čuti istinu.
Tako ih nisam zatvorila ni u prošlotjednoj kolumni. Rekla sam što mislim. Rekla sam što JA mislim.
Jesam li pitala ikoga da mi da temu ili što misli o mom stavu? Zaboli gradske dušebrižnike ona stvar jesam li ili nisam. Ali, pošto sam već odavno samoj sebi obećala da neću (i nikad nisam) svoje vrijeme trošiti na prepiranja i pravdanja bespućima interneta, sada ću ovdje dati kratak i jasan odgovor. NISAM.
Jesam li željela ili potajno željela salve hvale od onih koji su na strani Grada? NISAM.
Jesam li izrekla svoje mišljenje o ljudima koji traže probleme, u moru svih bitnih problema, tamo gdje ih nema? JESAM. Moje i samo moje mišljenje. Moje ko igračka malog djeteta koju drži čvrsto i vrišti istovremeno jer ne da nikome da mu je uzme. Moje mišljenje. Koje nije pasalo nekima, jer se kosi s njihovim. Koje nije pasalo nekima jer sam negativno nazvala negativnim.
Znate zašto je moje mišljenje?
Zato jer sam tako odgojena. Mala curica koja je odrasla u ženu i kojoj je tata govorio – Ništa nećeš dobiti na lijepe oči (iako su predivne, znam), budi svoja, budi pametna, misli svojom glavom, ne oslanjaj se na nikoga, nitko neće tvoje bitke voditi, a ti koje započneš, vodi ih sama. Tako nekako, cijeli život sam slušala, a slušam i dalje. Imaj svoj stav, ne daj da ti pune glavu, poslušaj svakoga, ali stvori svoje mišljenje, bilo ono takvo da se slažeš s tuđim ili da se ne slažeš, ali budi svoja. Budi poštena, nemoj se okretati kako vjetar puše, nemoj biti dvolična, imaj svoje principe, možeš se uvijek u nečemu predomisliti, promijeniti mišljenje, ali budi čovjek i kad ih mijenjaš. Ne prodaj se za novac nikome, ne daj da ti itko može reći da si izdala samu sebe.
Jesam li u prošlotjednoj kolumni izrekla svoja mišljenja o par ‘problema’ koji problemi nisu? Jesam. I dalje stojim iza njih.
Jesam li išla čitati što tko o meni piše? Nisam. Dobila sam informacije u inbox, podosta fotki raznih komentara, a na svako pitanje koje je glasilo – Zašto se ne ideš tamo obraniti?, rekla sam – Nema smisla. Oni imaju svoju sliku u glavi. Vidim da su i iz prve skrenuli s teme i odveli ovu kolumnu tamo gdje ni u primislima ne bi trebala biti. Vidim da se hrane i dalje zlobom i niskim podbadanjem pa nek’ se narod veseli, stojim na usluzi.
Vjerujte mi, ovoj maloj smotanoj curi, ponekad nema smisla raspravljati s nekim ljudima, ponekad samo iz daljine pogledate u kojem smjeru rasprava ide, tko ju je pokrenuo, tko forsira da se nastavi, kakve riječi koristi i kakve vrste uvreda baca u bespuće interneta. Onda udahnete, razmislite ima li smisla, podsjetite se na činjenicu što je istina i lagano nastavite dalje svojim životom.
P.S. Mislim da ću drugi tjedan ponovno o ljubavi početi pisati. Svijet je odmah ljepši kad je ljubav u prvom planu. A i lakše je dok ljudi misle da vam je mozak prazan i da nemate svoj stav o ničemu. (sarkazam)
Do čitanja! 🙂
