Istražujući život žitelja u potkalničkom gorju posjetili smo jedno od manjih naselja u blizini Grada Križevaca. Selo su stanovnici do 1900. godine zvali Brdo, no od kad administrativno pripada Općini Sveti Petar Orehovec, desetak kuća smještenih na brdu nadmorske visine od 196 metara, na površini nešto većoj od kilometra kvadratnog, nazvano je Brdo Orehovečko. Brdo je svojom plodnom zemljom mještanima omogućavalo razvoj poljoprivredne proizvodnje, pa je još do prije desetak godina gotovo svaka obitelj imala krave za proizvodnju mlijeka, a uz to su hranili i svinje. Danas je situacija bitno drugačija. Malobrojni stanovnici većinom su zaposleni ili pak u mirovini, neki su na radu u inozemstvu, a tek nekoliko njih još uvijek se bavi poljoprivrednom proizvodnjom na veliko. Mi smo u selo stigli nenajavljeni jednog prohladnog, tmurnog i kišnog dana koji je sigurno pridonio nespremnosti mještana za razgovor. Prepušteni sebi, krenuli smo u razgledanje i već nakon minutu, dvije, došli do kuće na kraju sela. Tamo su nas ljubazni Marijan Fiket i njegova supruga Danica pozvali da se ugrijemo u kući gdje smo nakratko i porazgovarali.
U selu samo tri učenika
Marijan je rođen u Brdu Orehovečkom, a Danica je iz Vinarca gdje su se i upoznali. Supružnici Fiket imaju i četvero djece no ipak su sami u kući. Mlađi sin Božo je bolji život potražio u Njemačkoj, stariji Stjepan zaposlen je u KTC-u i također nije s roditeljima. Kćerke Marijana i Valentina rade na Jadranu i samo povremeno posjećuju roditelje.
– U vrijeme kad sam ja išao u osnovnu školu, u prva četiri razreda išli smo u susjedni Bočkovec. Tad je u jednom razredu iz okolnih sela bilo više od 25 učenika, a samo iz Brda nas je bilo više od deset. Danas učenici niže razrede također pohađaju u Bočkovcu, samo što iz našeg sela imamo samo tri učenika – kazao je Marijan i objasnio da više razrede učenici završavaju u Orehovcu. U školu se tad išlo pješke, a đaci su vrijeme kratili pričama i dosjetkama. Nakon škole, dječaci i djevojčice vodili bi stoku na ispašu, a dok su krave pasle travu, mališani su igrali razne danas zaboravljene igre. Djeca su obavezno pomagala roditeljima u svim radovima na polju, i to se nije smatralo izrabljivanjem, već dobrim odgojem. Šezdesetih godina proteklog stoljeća većina radova u polju radila se ručno, a plug na njivama vukle su krave, a u onih bogatijih i konji.
– Jednom sam došao u polje gdje je plug vukla kobila. Gazda me upitao želim li jahati, i stavio me na njezina leđa, a ja se još i danas sjećam tog uzbuđenja – kazao nam je Marijan. Tih godina u selu je živjelo sedamdesetak stanovnika, a već tad su imali rijetku priliku slušati i prvi radio. Bio je to radio prijemnik „Radio industrije Nikola Tesla“, marke RR 230 koji je kupio Stjepan Petrić. On je kasnije, sredinom sedamdesetih godina prošlog stoljeća prvi kupio i traktor i „dreš“ kojima je vršio žito u selu. Nekad najbogatiji mještanin danas više nije među živima, a njegovu kuću i imanje obraslo je trnje i živica.
Na mlinu su žito mljeli i stanovnici okolnih sela
Stariji žitelji sjećaju se i vodenice na potoku Kamešnici. Potok je u međuvremenu promijenio tok, a na njemu nema više ni Hubinova mlina u kojem su žito mljeli stanovnici Brda Orehovečkog i okolnih sela. Marijan Fiket završio je srednju školu u Križevcima i kao izučeni strojobravar najprije je radio u jednoj tvrtki u Dubravi, a potom u križevačkom Čeliku gdje je nakon 37 godina rada dočekao i mirovinu. U vrijeme dok se još od prodaje mlijeka moglo nešto i zaraditi, Marijan i supruga Danica imali su 6 mliječnih krava, a danas „uzgajamo samo piceke za svoje potrebe“, kazali su nam sugovornici, koji ipak i danas moraju dodatno raditi. Naime, Marijan je jedan od mnogobrojnih koji su prije mnogo godina naivno potpisali jamstvo za osobu koja nije mislila banci vraćati rate kredita. Iako sami nisu podigli kredit, njihova je kuća pod ovrhom, pa su i dalje prisiljeni baviti se poljoprivredom, kako bi mogli otplaćivati tuđi kredit. U mjestu ipak ima i većih poljoprivrednika, pa selo još uvijek nije bez krava . Mješovitom poljoprivredom bave se Marijan Martinek, Stjepan Martinek, Stjepan Kranjec i Goran Martinek. Nekoliko mještana na susjednom brdu Hruškovec uzgaja i vinovu lozu. Mjesto je asfaltirano, ima struju, telefon i vodovod. Na ulazu u selo je i kapelica koju su sagradili zajedno s mještanima Guščerovca, s kojima imaju i zajedničko groblje. Liječniku, zubaru i veterinaru mještani idu u općinsko središte Sveti Petar Orehovec ili u Križevce gdje imaju i trgovačke centre. U selu naime nema trgovina ni kafić, a najbliži društveni dom im je u Guščerovcu. Osim troje polaznika osmogodišnje škole, u Brdu Orehovečkom živi i troje predškolske djece. Pa iako danas u osam naseljenih kuća živi tek dvadesetak stanovnika, mještani se nadaju daljnjem napretku. U Brdu je lijepo živjeti, a do Križevaca dolazi se nakon nekoliko minuta vožnje automobilom.
