Kava je moj omiljeni napitak i ovih je dana ponovno potvrdila da, osim za osvježenje, može biti odlično sredstvo za popravljanje ili obnavljanje davnih događaja i narušenih odnosa. Posvjedočio mi je to nedavni slučajni susret s osobom s kojom sam davno još u djetinjstvu, igrom slučaja prekinula kontakt. Dugo sam tugovala zbog tog nemilog događaja. Tragala sam svim raspoloživim načinima da pronađem put do osobe i da konačno, sada kad sam odrasla, popravimo taj narušeni odnos.
Uzalud je bilo sve što sam pokušala pa sam odustala za potragom i prepustila to sudbini da se možda jednom ipak „zvijezde poklope“ i nas dvije se sretnemo. Nezavršena priča stvarala mi je nelagodu prilikom svakog prisjećanja, pogotovo jer je odnos bio dobar i samo zbog jednog nesporazuma sve se raspalo. Djetinjstvo je za mene bilo osjetljivo razdoblje. Tada su mi emocije bile nestabilne. Lako sam se vezala ali i „odvezala“ od nekoga. No, ovaj odnos bio je snažan, barem sam ga tako osjećala.
Pojavom te osobe kao da je djetinjstvo ponovno oživjelo, kao da smo stavile zarez i prilikom ovog susreta nastavile tamo gdje smo u djetinjstvu stale. Sve je bilo isto osim broja godina od zadnjeg susreta i velike praznine koju je trebalo ispuniti pojašnjenjem zašto se dogodilo to što se dogodilo i je li moglo biti drugačije nego što je bilo?! Jedino što mi se činilo mogućim da saznam što želim je bilo, da tu osobu pozovem na kavu. Ova odluka pokazala se kao odličan način da konačno saznam odgovore.
Kava kao kava ne bi pomogla popraviti štetu, ali se pokazala kao odličan instrument koji je omogućio komunikaciju i otvorio davno zatvorena vrata. Kao u mnogim drugim situacijama i u ovoj se pokazalo da je kava „svemoguća“. Svaki ispijeni gutljaj zacjeljivao je rane iz prošlosti i otvarao nam neke nove putove. Neka takvi običaji ostanu jer je bolje da umre selo nego običaji. Idemo na kavu!
