[KOLUMNA] Ima li kraja ljudskoj gluposti?

Putovanje nas obogaćuje iz različitih aspekata: saznanja o drugim krajevima i drugim ljudima širi osobne vidike,  spoznaja o vlastititoj vrijednosti, upoznajući druge imamo priliku spoznati u čemu smo dobri, bolji od drugi ili što trebamo poboljšati da bismo postigli što i drugi. Putovati u neki dio zemlje u svrhu duhovnog rasta, odnosno putovati sa svrhom hodočašća je u životu vjernika posebno vrijedno.


Pripreme na hodočašće s grupom ljudi u svojoj obitelji promatrala sam otkad znam za sebe s nekom vrstom strahopoštovanja. Barem su nam tako dočarali članovi moje obitelji koji su odlazili na hodočašće. Odrasla sam s uvjerenjem da su hodočasnici nekako posebni – tako sam barem mislila dok jednom zgodom nisam čula „crticu“ s jednog takvog putovanja. Naša zemlja se u zadnje vrijeme razvija i na rutama kojima se putuje infrastruktura je ravna standardima u drugim razvijenim zemljama Europske unije. Sanitarni čvorovi su uređeni kao i u mnogim zemljama koje sam posjetila ali urednost, nažalost, nije na istoj razini.

Odlazeći prema sjeveru može se zamijetiti da je urednost na višem stupnju. Ali ako krenemo prema jugu može se reći “što južnije to tužnije”, tj. nečistoća je uočljivija. Spomenuta neurednost najviše se primijeti kada na odmorište pristigne nekoliko autobusa čija je potreba za uporabom sanitarnih čvorova velika. Odmorišta ih imaju, brojčano, koliko imaju; posebno odvojene za muškarce i posebno odvojene za žene. Osim za osobe s invaliditetom. Taj toalet je jedan za oba spola. Moglo bi se reći da se time šalje poruka da su osobe s invaliditetom bića bez spola. No, priroda učini svoje, tj. natjera ljude da kada na odmorištu zatrebaju toalet, nebitno je za koga je je toalet namijenjen. U jednoj skupini naših hodočasnika ipak je bilo važno kome je toalet namijenjen. Red za toalet bio je dugačak. Gospođi, koja je svoju mirovinu zaradila u jednoj od europskih zemalja (po pričama iz njezinog radno aktivnog djelovanja), netko je skrenuo pozornost da može koristiti toalet za osobe s invaliditetom, no ona je to odbila. Njeno odbijanje bilo je pojašnjeno sljedećim riječima: “A ne, nek’ njima samo bude njihov  WC i njihova bolest. Ne ulazim u njega, pa da i na mene pređe njihova bolest!”

Zar je moguće da je još uvijek prisutan određeni stupanj neinformiranosti unatoč svim dostupnim informacijama i edukacijama o načinima stjecanja invaliditeta? Zar netko tko strada u prometu može biti zarazan za okolinu ili ljudskoj gluposti stvarno nema granica?

Vezani članci

Najčitanije