Jedna televizijska emisija o čoporu lavova potakla me na razmišljanju o događanjima ovih dana u našoj zemlji. Priča o lavovima u preriji izgledala mi je kao da žive tu negdje, u blizini. Bili su izloženi milosti i nemilosti prirode. Čopor je funkcionirao po pravilima kojih se svaki pojedinac držao bez pogovora, bez “riječi i bez napisanih zakona”. Kršitelj pravila bio je kažnjen bez prava na oprost i bez milosti. Bio je izopčen iz čopora i otjeran.
Fasciniralo me u toj priči što je lavica, majka, bila svjedokom izopčenja svog potomka jer je prekršio pravilo i vođa čopora ga je odlučio izbaciti bez mogućnosti povratka. Lavica, iako majka, nije imala moć utjecati na alfa mužjaka koji je bio glavni. Nije ga mogla podmititi niti udobrovoljiti ni sa čime da povuče svoju odluku. Bol koja je bila vidljiva na njenom čitavom tijelu odražavala se nervoznim trzajima, zavijanjem sve do trenutka kada je slomljena od boli pala na zemlju.
Ova priča je opisala svijet životinja, “kralja” najmoćnijih na planeti i za divljenje im je kako su, bez sposobnosti govora, bez inteligencije koju posjeduje čovjek, uspostavili pravo i pravdu ali ujedno pokazali da posjeduju i emocije te osjećaju bol. Čovjek, kao najrazvijenije biće na planeti trebao bi stvoriti zajednicu najsigurniju i najbolju od bilo koje zajednice živih bića s kojima dijeli suživot. Jednako za muškarce i za žene.
Nas žene nazivaju nježnijim spolom. Zašto je tome tako, zaista mi nije baš jasno. Nije mi jasno jer u mnogo čemu smo jače od jačeg spola. Rađanje djeteta jedan je od razloga. Radimo gotovo sto posto poslova koje rade i muškarci, jednako kvalitetno kao i oni. Taj jači spol, izgleda, ne može podnijeti „konkurenciju“, pa nametne ženama osjećaj krivnje da nisu dobre majke, domaćice ili, gle čuda, izazivaju određenom odjećom u njima porive od kojih se ne mogu obuzdati. Iako jednake u svemu, ali različite po fizičkoj snazi, žene su često izložene nemilosrdnim „pravlima“ koje postavi „čopor“ jednak onom iz priče na početku.
