Žena nema “roka trajanja”. Završi li njeno trajanje to znači da je iscrpila sve ideje za promjene i napredak; svoj, njoj dragih i voljenih ljudi. Sjaj u očima dok izgovara ove tvrdnje ima žena „od čelika“ koja je u priči, bez predaha, izgovorila riječi o snazi kojom su odisale žene u vremenu kada su se borile za pravo glasa, za pravo na rad.
Pomislio bi netko tko sluša razgovor da mi je sugovornica Klara Zetkin, a ne sitna žena s prepoznatljivim naglaskom jednog dijela naše zemlje. Prkosila je situaciji, prijetili su joj, kaže, nudili položaje, čast samo da zaboravi…. Da zaboravi da su je neki moćni i nedodirljivi prevarili, izigrali, izgladnjivali, nazivali ju babom. Ta riječ, izgovorena s omalovažavanjem, zapalila je iskru u njoj kao gorivo koje pokreće motor. Nije ona baba jer je u njenom rodnom kraju baba imenica koja znači stup obitelji ali i društva. Sitna i dinamitna, kako se je nazivala, okupila je istomišljenice koje pritisci nisu slomili i stvorila od nule s malo baba i svoje „babe“ koje su stvarale svijet kakav su oduvijek priželjkivale – pravedan i nepotkupljiv mikro svijet u kojem svaka žena koja pokuca na njena vrata dobije priliku za pokazati i dokazati da nema roka trajanja.
Takva strast koja je izvirala iz njenog govora bila je zarazna. Energija odabranih riječi koje je izgovarala s lakoćom, a koje su naslućivale veliku vizionarku pravednijeg društva jednakog za sve prešla je i na mene. Ta “baba” kojoj je mlađahni muškarac prosudio i “dosudio” vijek trajanja nije ni slutio što je pokrenuo svojim stavom i ponašanjem.
