Nada u vječni život i ljubav nikada ne nestaje. Postoje samo dani kada su sjećanja jača ili slabija. Sjećanja idu onoliko daleko u prošlost ovisno o tome koliko je prošlo vremena od kad su nas napustili nama dragi i neprežaljeni. Emocije su snažne koliko je i ljubav za života bila snažna. Žalovanje kao stanje, tj. zaborav bi trebao imati neko vremensko trajanje i ono bi trebalo ovisiti o snazi ljubavi koju je davala osoba koja je otišla.
Prikaz te snage najlakše je bio uočljiv ovih dana na mjestima vječnih počivališta , obilježenih simbolima vjere i običajima koji su nastajali kroz vrijeme. Dalo se nasluti da i na tim mjestima postoje razlike koje ističu živi posjećujući ta mjesta. Bilo je lako zapaziti tako jedno skromno, a drugo raskošno ukrašeno mjesto počivanja dvaju muškaraca. Brojke su isticale da su odavno rođeni i prilično dugo su na mjestu odakle se ne vraća nitko.
“To je pravedno, jedino život se kupiti ne može”, započela je misao starija dama sjedeći ispred mjesta na kojem je očito bio netko njoj važan. Složivši se s njom nastavile smo sjetno razgovarati. U njenom glasu se dala naslutiti, osim sjete, i ljutnja. Na umrle se ne bi trebali ljutiti. Razmirice treba riješiti za života. Razlog njenoj ljutnji bila je šezdesetak godina neprežaljena i zabranjena ljubav – u to vrijeme uobičajena pojava. Ženili su se bogati s bogatima, a siromašni sa siromašnima bez mogućnosti izbora. Njezina ljubav iz bogate obitelji bila joj je zabranjena. On se morao oženiti s bogatom djevojkom, a ona udati za siromašnog momka. Ljuta na sudbinu, koja se još i na kraju života poigrala s njezinom boli jer je njen neprežaljeni počivao tik do njenog zakonitog supruga. Nije mogla izbjeći susret sa ženom koja joj je otela ljubav u mladosti. Bila sam sklonija toj dami zbog nepravedne sudbine i koja zbog skromnih primanja nije mogla donositi velike i raskošne cvjetove da se bar na taj način osjeti ravnopravnom u odnosu na „kradljivicu“ ljubavi. Humanost i čovjekoljublje probudilo se u meni.
Dar koji sam odabrala da bih barem malo izravnala nepravednu sudbinu bio je izvanredan odabir. Obradovao ju je toliko da joj je sjaj u očima bio ravan onim koje viđamo u očima mladenke na vjenčanju. Buket najvećih i najljepših cvjetova koje sam mogla pronaći i darovati joj, izmamio joj je suze radosnice. Bilo joj je važno samo da bude veći i ljepši od cvjetova koje je donijela „otimačica“ njene ljubavi.
