Ivan Pokupec: Masovna podrška štrajku pokazuje da roditelji itekako shvaćaju da im je u interesu zaštititi nas koji služimo njihovoj djeci

Ivan Pokupec, vjeroučitelj iz Križevaca, javnosti je postao poznat kad je bacanjem jaja na Ministarstvo zdravstva ukazao na neučinkovitost zdravstvenog sustava zbog kojeg je 2018. preminuo mladić iz Zaprešića. Ovaj tjedan Pokupec je svojim statusom na Facebooku u kojem objašnjava razloge štrajka prosvjetara ponovno privukao pažnju medija. Potpuno iskreno, s jasnim stavom o aktualnim pitanjima, te s dozom samokritičnosti, vjeroučitelj iz Križevaca odgovorio je na sva pitanja Glasa Podravine i Prigorja.


Kad se u medijima pojavi vaše ime, a ne pojavljuje se često, imamo osjećaj da je društvo opet u nekom svom segmentu dotaknulo dno. Ovaj tjedan upozorili ste gorljivim rečenicama na krizu u obrazovanju, prošle ste godine gađajući jajima zgradu Ministarstva zdravstva ukazali na tumor koji se širi sustavom za koji je ono odgovorno. Kako definirate svoj aktivizam? Ili, dnevnopolitičkim diskursom rečeno, na čijoj ste vi strani?

Pojavljuje se i prečesto za moj osobni ukus, hahaha! Iza mene su u proteklih 13 godina, koliko se bavim aktivizmom, stotine akcija. Bilo bi ih nemoguće sve nabrojati, ali važno je da rezultiraju osmijehom pa i u situacijama koje su vrlo tragične. Nikada cilj nije dospjeti u medije, iako oni imaju najveću moć i odgovornost u širenju svijesti kod javnosti. Danas se vrlo lako može postati medijska osobnost ako je čovjek spreman od sebe raditi klauna, ali to je kratkog daha i okreće ljude od bitnih stvari prema zabavi, „lakim notama“ života. A problemi se nagomilavaju i neće nestati… Ako me pitate ono klasično pitanje: jesam li lijevo ili desno, moram reći da sam posvuda i nigdje. Takvu podjelu smatram zastarjelom i neadekvatnom u 21. stoljeću, jer danas nam trebaju ljudi koji razmišljaju – zdravo. Koji su jednako spremni zaštititi društvene vrijednosti (što inače smatramo desničarskom brazdom) i uhvatiti se u koštac sa socijalnim pitanjima (što su prisvojili ljevičari). Centar pak zvuči mlitavo i neodređeno. Ja sam, rekao bih, u potrazi za pravdom.

Dio ste grupacije koja se naziva Slobodna Hrvatska. Je li riječ o stranci ili grupi aktivista? Što su dominantne teme vašeg djelovanja?

To je aktivističko-politička stranka. Morali smo se tako registrirati da bismo mogli nastupiti na izborima. Baza našeg postojanja su konkretna djela – aktivizam – kroz koji kreiramo politiku. „Vjera bez djela je mrtva“, kaže Sveto pismo i ja smatram da mi imamo politiku lijepog govora bez kvalitetnih djela. Dakle politikanstvo, na svim razinama. Pa i sada kod predsjedničkih kandidata. Nitko od medijskih favorita ne može pokazati rezultate svog rada za opće dobro u prošlosti jer jednostavno nemaju što pokazati.


Bavimo se svim društvenim temama, no kroz tri godine postojanja su se profilirale one u kojima smo aktivniji i imamo više rezultata. To je prije svega tema blokiranih i ovršenih, to jest ovršne mafije u Hrvatskoj. Veliki problem i u našem kraju. Zatim pitanje regularnosti izbora, što smatramo krucijalnim pitanjem za našu domovinu o kojem se ne govori ni približno dovoljno. U Hrvatskoj imamo više birača nego punoljetnih osoba, 250.00 lažnih prebivališta, ključne ljude DIP-a koji su javno priznali da uzimaju mito, vječito mutni APIS… Tema je kompleksna i dovodi u pitanje same temelje države koja se stvorena kroz velike žrtve. Tu je zdravstvo, koje je pod upravljanjem Milana Kujundžića dotaklo novo dno, poljoprivreda i manipulacije kroz koje neki postaju prljavo bogati, a mali proizvođač propada, ekologija, pravosuđe…

Ivan Pokupec/Privatna arhiva

Zaposleni ste u osnovnoj školi kao vjeroučitelj. Jesu li vaši gorljivi javni nastupi u kojima se zalažete za pravednije društvo u neskladu s poslom koji obavljate?

U neskladu su ako očekujete pitome, plašljive vjeroučitelje čiji se život odvija u četiri zida. Bilo kuće, škole ili crkve. No Krist je išao na ulicu, i to na najgora mjesta i rekao apostolima da čine isto. Mi danas njega volimo projicirati kao nekakvog hippie lika koji je išao okolo i smješkao se, sve mu je bilo OK… Podsjećam da je Sin Božji, kojega smatramo bezgrešnim, prevrtao stolove u Hramu. Da se beskompromisno obračunavao, ne s griješnikom, ali s grijehom

da. Ja se ne stavljam u poziciju da procijenjujem nečiju grešnost, ali svakako vidim nepravdu i zlo. Nastojim ići tamo gdje se događaju i upozoravati javnost na probleme koji, ako se ne riješavaju – rastu.

Zato mislim da su moji nastupi apsolutno u skladu s mojim pozivom, ne skrivajući da sam daleko od ideala koji je za mene Krist. Ja itekako znam biti presvadljiv, pregrub, preemocionalan… Ali pouzdajem se u to da Bog uvijek zna što radi. Pa i sa mnom, takvim nesavršenim kakav jesam.


U svojoj objavi na Facebooku kazali ste da vam povećanje plaće u iznosu 300 kuna nije prioritet, niti vam je takvo povećanje motiv za štrajk. Što je najveća boljka današnjeg učitelja koji svakodnevno ulazi u učionicu?

Nedostatak poštovanja. Prije svega od Vlade, kojoj sam i uputio objavu. Mogu preboljeti sve druge nedostatke: infrastrukturne, financijske, kurikularne… Ali ne mogu prijeći preko arogancije naših premijera (množina) i ministara koji su se postavili u svoj mali, paralelni, elitistički svemir i na sve nas gledaju s visina smijući se. Istodobno zakonodavci redovito ne dolaze na posao, ne snose nikakvu odgovornost za rezultate svog (ne)rada i plaćeni su kao tri ili pet nastavnika. Bez provjere kakvo je njihovo psihičko stanje, kvocijent inteligencije ili stupanj obrazovanja. Bez testiranja na alkohol ili konzumaciju teškoh droga, čiji bi rezultati – vjerujem – zaprepastili javnost. Dakle, za mene je situacija zapravo vrlo jednostavna: koeficijent po kojem se računa plaća profesora je trenutno 1,32. Mi se tjednima borimo da bude 1,40, kako ne bismo bili najslabije plaćeni javni službenici s visokom stručnom spremom. Istovremeno, predsjednik Sabora koji je osvojio 808 glasova ima koeficijent: 7,14. Osobno smatram da nije 5,5 puta vrijedniji, niti korisniji društvu od nastavnika. Kada riješimo tu aroganciju koja je izravno pljuvanje na prvi članak Ustava Republike Hrvatske, stvoriti ćemo preduvjete da se riješe svi ostali problemi:

škole bez pitke vode, grijanja, parketa, papira… tona administracije nauštrb rada s djecom, zastarjeli kurikulum…

Jesmo li kao društvo napokon počeli uviđati važnost obrazovnog sustava ili kroz masovnu podršku učiteljima iskazujemo opće nezadovoljstvo stanjem u državi?

Volio bih vjerovati da kao društvo nikada nismo ni prestali uviđati važnost obrazovnog sustava. Ali u svakodnevici gdje se većina roditelja svakodnevno bori za egzistenciju svoje obitelji ljudi nemaju puno vremena baviti se temama kao što je kvaliteta obrazovanja. Užurbano spremimo klince, još užurbanije ih dopremimo u školu i već smo u filmu borbe s današnjim danom. Što je logično i sasvim razumljivo. Vjerujemo da su ljudi koji rade u školama adekvatniji za tu borbu pa im ju prepuštamo. I to je također razumljivo. Problem je u tome što sustav ne stvaramo mi odozdo, nego politika odozgo. Zbog toga mi postajemo kolateralne žrtve intelektualno i moralno lošijih od nas, zajedno s djecom, roditeljima, društvom u cjelini. Ovaj štrajk pokazuje da smo mi kao inteligencija napokon prihvatili činjenicu da udarce politikantskih odluka možemo primiti mi, ali da ne smijemo dopustiti da ih primaju naši učenici. Barem se nadam da je tako. A masovna podrška pokazuje da roditelji itekako shvaćaju da im je u interesu zaštititi nas koji služimo njihovoj djeci. Da nam trebaju stručni, motivirani, kvalitetni nastavnici i nenastavničko osoblje. Podsjećam i naglašavam: ovo je štrajk i za naše čistačice, kuharice, domare, stručne službe…

Neosporno jest da su političke stranke, bar one koje participiraju ili su participirale u vlasti, glavni krivac što su prosvjetni radnici podcijenjeni dio društva, što nam je zdravstvo na rubu ponora, što je rad kategorija koju cijene samo rijetki. Gdje je u svemu tome odgovornost svakog od nas koji imamo pravo glasa?

Sva odgovornost je na nama kao biračima. Sva.

Znam da to nije nešto što ljudi žele čuti i definitivno nije nešto što bih ja iz uloge političara smio reći – ali je tako. Ustav jasno kaže: „Vlast proizlazi iz naroda i pripada narodu…“ Dakle, sve što oni čine, čine uz naše odobravanje. Aktivno ili, puno češće, pasivno. Da, sve ukazuje na to da je i sam izborni sustav namješten i pitanje je koliko uopće jesmo demokracija, osim na papiru. No ključni problem je ipak građanska letargija i statistika to dokazuje. Više od 1.700.000 birača (ili 2/3) NIJE izašlo na zadnje parlamentarne izbore. To omogućava vojnicima plavo-crvene partije da sa svojih par stotina tisuća interesno povezanih simpatizera glatko osvoji vlast. Andrej Plenković trenutno ovako bahato i samouvjereno vlada na temelju 18 posto glasova od ukupnog broja birača. To nije niti jedna petina!

Volio bih i ja svu krivnju prebaciti na zle političare. Još više bih volio prstom uprijeti u novog političkog mesiju koji će pucketanjem prsta riješiti sve probleme. No činjenica je da oni samo koriste to što im mi dopuštamo, a da takvog mesije nema i neće ni biti. Odgovornost je na nama kao građanima.

Ivan Pokupec/Privatna arhiva

Je li Hrvatska zrela za jedan opći štrajk? Nismo li se previše uljuljkali su svoje zone sigurnosti i očekujemo da se drugi izbore za naša prava?

Društvo je prezrelo za opći štrajk, on se trebao dogoditi davnih dana. Ali to nije najveći problem, nije toliko teško izvesti opći štrajk pa ni srušiti Vladu. Ključno je pitanje: što će biti nakon toga? Postoji li netko tko će napraviti bolje? Mnogi će se, naravno, ponuditi. Ali apsolutni je imperativ da uvedemo politički diskurs u kojem je SVAKOJ vladi jasno da će pasti ukoliko se pokuša ponašati poput bivših. I to ne nakon više desetljeća, već unutar tjedan dana. U zapadnim demokracijama je pad vlade najnormalnija stvar, kao i kažnjavanje političara na izborima. Većina građana smatra da ne valjaš? Letiš. I to ne zbog desetljeća bezočne krađe, provođenja samovolje, otvorene arogancije… Već zbog puno banalnijih razloga poput korištenja službenog mobitela na godišnjem odmoru. Islandski premijer je morao odstupiti jer je imao bankovni račun u inozemstvu za koji nije rekao građanima. Nije se čak ni čekalo da institucije utvrde ima li na tom računu nelegalno stečenih sredstava. Građani su izašli na cestu, država je stala i tako je bilo do njegove ostavke. Usporedimo to sada sa svime što si dopuštaju naši političari, što iz vlade, što iz oporbe… Promjene mora inicirati narod i doslovno prisiliti vlast da provodi njegovu volju. Ne nasiljem, ono nije poželjno ni potrebno, jer je sila građana kudikamo veća od sile vlasti. Već pritiskom, prosvjedom, građanskim neposluhom. I ne možemo si priuštiti luksuz čekanja da to odradi netko drugi.

Hoćete li uskoro povesti napad jajima na Ministarstvo znanosti i obrazovanja ili na Vladu?

Ta akcija je postala viralna i vidjelo ju je gotovo dva milijuna ljudi, no mnogi ne znaju zašto je do nje došlo. Zanimljivo, o njoj podrugljivije govore samoprozvani oporbenjaci i politički alternativci nego oni protiv kojih je bila usmjerena… Ljudi vole stvari simplificirati i još ako im k tome nisam simpatičan, oni u njoj vide bedaka koji se nabacivao jajima. No ako si daju truda saznati razlog, ostanu razoružani pred činjenicom da je to bila minimalna sila koju je netko morao pokazati. Kamo sreće da to nije bio jedan vjeroučitelj i osoba s invaliditetom… Način na koji je u Zaprešiću umro Matteo Ružić (21) je za mene bio šokantan. Da se nečije dijete uguši na cesti, u europskoj državi, u 21. stoljeću… Da u kolima hitne pomoći nema liječnika ni potrebne opreme… I kao šlag na tortu – opet arogancija političara.

Umjesto da moli roditelje za oprost i zaklinje se da se to više nikada nikome neće dogoditi, ministar Kujundžić se smješta i izjavljuje da se „ne osjeća odgovornim“ i da „sustav funkcionira na zavidnoj razini“. Dakle, ne samo da odbija svaku ministarsku odgovornost, već odbija i prepoznati očite manjkavosti koje su rezultirale smrću mladog čovjeka! Što znači da je samo pitanje vremena kada će se to dogoditi opet: možda vašem djetetu, možda mom…

Nakon te izjave mi je pukao film i odlučio sam se za akciju. Jedini kriterij je bio da ne smije biti uništavanja imovine, niti ozlijeđivanja bilo koga tko bi se tamo mogao zateći. Došli smo tamo, napravio sam što sam napravio ne skrivajući se, bio sam priveden, platio sam kaznu i to je to. Štoviše, inspektor nam je rekao da je došao politički nalog da se iskoristi blagdan Velike Gospe kako bi nas se zastrašilo dvodnevnim zadržavanjem u pritvoru, ali pošto se radilo o prekršaju naš bi odgovor bio tužba protiv države pa su od toga odustali. Mattea Ružića više nema i ne možemo ga vratiti. Od tada se slično dogodilo malenom Gabrijelu Bebiću iz Metkovića, … Pacijenti umiru, ministar Kujundžić se i dalje arogantno obračunava s javnošću ne osjećajući se odgovornim. Moje pitanje neistomišljenicima jest: da je vaše dijete umrlo na cesti jer nije na vrijeme dobilo medicinsku pomoć, iako je Dom zdravlja udaljen par stotina metara… Biste li bili protiv toga da netko baci par jaja na vrata javne zgrade? Zato jaja. Jer je sve više od toga u Hrvatskoj kažnjivo djelo.

Koliko su novinari sukrivci za stanje u društvu, svojevrsnu banalizaciju važnih društvenih tema, širenje defetizma, pristajanje na ucjene oglašivača povezanih s politikom?

Ne bih rekao da su novinari krivci, ali urednici svakako jesu. Nemaju urednici velikih medija slučajno višestruko veće plaće od predsjednice, premijera, ministra… Izazivam čitatelje da „izguglaju“ imena urednika velikih novina i potrala te njihove plaće. Sve će im biti jasno.

Kao što smo rekli, vjeroučitelj ste. Ne mogu, a da vas ne upitam, je li Crkva premalo istupa u javnosti da bi motivirala na ispravljanje socijalnih nepravdi u društvu, a previše se bavi politikanstvom? Nije li se i ona uljuljkala u svoju zonu sigurnosti? Nije li izgubila doticaj sa stvarnošću?

Poslanje Crkve je širenje Kraljevstva Božjeg. Neki bi htjeli da vjernici – a pogotovo kler – zašute, zatvore se u svoje domove, crkve, samostane i nabrajaju

krunicu. No kao što sam već rekao, naše je poslanje dijametralno suprotno. Biti u svijetu, a ne biti od svijeta. Zaštititi slabije, donositi slobodu potlačenima, pružati utjehu i nadu povrijeđenima. A svi smo mi povrijeđeni, izluđeni i šizofrenični, kao društvo u cjelini. U skladu s tim, naravno da bih ja osobno volio da Crkva raščisti probleme u vlastitim redovima i da bude hrabrija, čvršća, brža u svojim istupanjima. Crkva bi, s druge strane, vrlo vjerojatno više voljela da sam ja kao vjeroučitelj tiši, povučeniji, da prikočim malo (hahaha). No Bog uvijek sebi podiže pojedince. Tu ne mislim na sebe, već na svećenike, redovnike i vjernike koji hrabro izlaze na ulice naših gradova i primjerom svjedoče svoju vjeru. To me iznimno raduje i daje mi poleta! Naravno, pojedini mediji su se specijalizirali u tome da ih okleveću, oblate, lažno prikažu… Znajući da za to neće odgovarati jer svećenici i redovnici neće podizati tužbe. No Crkva nije baš toliko umrtvljena koliko bi mnogi u njoj i izvan nje voljeli da jest… Ona je tijelo, a tijelo mora biti aktivno! Dok god je glava Krist, a ne netko iz hijerarhije – ja ne brinem.

Vaše viđenje Hrvatske za recimo 20 godina? Možemo li biti optimisti?

Definitivno sam optimist. Vrijeme radi svoje, širi se svijest, doći će to sve na svoje. Primjerice, tko je prije deset godina mogao i sanjati situaciju u kojoj HDZ i SDP ne mogu samostalno formirati vlast?? Dogodila se. Ne ulazim u to kako je dalje odigrano, ali prilika je bila tu. Ukoliko mi budemo budni i nastavimo stvari gurati prema naprijed, Hrvatska će postati ono što je već trebala biti. No ako se svi zavalimo u kauč i čekamo da to napravi netko drugi, ostati će tako kako je sada. A štetu će osjetiti naša djeca, unuci, praunuci… Ja ipak vjerujem da njih volimo više nego što se bojimo naše političke elite. Vjerujem da će sve doći na svoje.

Kako ocjenjujete lokalnu, županijsku, političku scenu? Jesu li naši političari dobri sluge naroda ili su ipak samo mali šerifi?

I tu se stvari polako mijenjaju. Pojavljuje se sve više mladih i nezavisnih ljudi koji mijenjaju političku paradigmu. Hoće li skrenuti s puta i prikloniti se kriminalno-šerifskoj hobotnici? Vrijeme će pokazati. Ali situacija je svakako bolja nego što je bila i mora se nastaviti u tom smjeru. Za nas lokalno to prije svega znači (nastaviti) birati mlade i nezavisne ljude na razini gradova i županije.

Ima li netko od predsjedničkih kandidata kome ćete dati svoje povjerenje? Zašto?

Mediji guraju četiri kandidata, od kojih poznajem rad njih troje. Neke čak i osobno. I nisam impresioniran. Smatram da si je HDZSDP uz pomoć medija ponovno stvorio kontroliranu oporbu od ljudi s kojima imaju političku i interesnu povijest. Ljudima koji se slažu sa mnom savjetujem da tim jače podrže nekoga izvan tog kruga, a ako baš nikome ne mogu čiste savjesti dati svoj glas, da SVAKAKO izađu na izbore i ponište listić. Time koliko-toliko onemogućavaju izborne muljaže i šalju jasnu političku poruku.

Hoćete li se kandidirati na parlamentarnim izborima i nakon toga na lokalnim?

Moje je mišljenje da šansu protiv trenutačne političke HDZSDP & Co oligarhije ima samo široka fronta ostalih političkih opcija, okupljena oko jasnih ciljeva i programa te spremna stati nastuprot tog uigranog i vrlo organiziranog sustava. To nije šala, tu se radi o borbi protiv financijskih interesa stotina tisuća pojedinaca. Ako se nešto takvo okupi – mi smo spremni. Ako nam nastave nuditi pojedince i brza, magična rješenja za dugo nakupljane probleme… Ništa od toga. Magična pilula ne postoji.

Što biste rekli ili napravili da se nađete u dizalu s premijerom Andrejom Plenkovićem?

Bojim se da bih izgubio kršćansko dostojanstvo u takvoj situaciji pa se nadam da zasad do toga neće doći.

Obiteljski ste čovjek, što vas još drži da ne potražite sreću u zapadnoj Europi?

Ta opcija uvijek postoji. No smatram da to neće biti potrebno ukoliko se okupimo i od svoje zemlje napravimo ono što tražimo u tuđima. Idemo prvo pokušati izvući Hrvatsku i ostati svoji na svome. Vjerujem da je to lakše napraviti nego što li većina zamišlja, samo treba jasno postaviti stvari: tko je tu da sluša, a tko da ga se sluša. Mi smo te uloge između vlasti i građana malo pomiješali…

Apsolutno razumijem one koji su otišli i želim im svu sreću svijeta. Možda im se jednoga dana i ja pridružim. Ali još uvijek nije došlo to vrijeme.

Ivan Pokupec/Privatna arhiva

Vezani članci

Najčitanije