Geni, mali, oku nevidljivi, a toliko moćni određuju što ćemo postati: uspješni ili neuspješni u izrazito natjecateljskom svijetu. Imamo pravo očekivati od naših gena određena svojstva. Ponekad je nemilosrdna sebičnost dominantna osobina koju treba očekivati od svakog uspješnog gena. Ta sebičnost gena obično će dati povod u sebično ponašanju jedinke. Oni se nalaze u vama, u meni, stvorili su nas, naše tijelo i duh; njihovo očuvanje konačni je smisao našeg postojanja.
Dug put su prošli ti “umnoživači”. Sada se kreću pod nazivom geni, a mi smo njihovi strojevi za preživljavanje. Povremeno i periodično dolaze do izražaja geni za vodstvom i dominacijom nad svim i svakim. Slabijima ne preostaje nego se povući. Dobar primjer za tu tvrdnju činio mi se čopor vukova. Znatiželja me potakla da potražim prave poznavatelje tih životinja koji su ih promatrali dugo i u različitim situacijama. Promatrali su čopor koji se kretao po surovom snježnom krajoliku. Bila je to kolona od desetak jedinki. Prva tri su bila stara i bolesna, hodala su na početku kolone i diktirali brzinu kretanja kolone. Sljedećih pet su snažni i iskusni. Imali su zadatak da zaštite prednji dio kolone ako dođe do napada. Na kraju kolone bilo je pet najjačih vukova koji su imali zadatak zaštititi zadnji dio kolone.
Zadnji je bio sam, alfa mužjak. Vođa. Gledao je cijelu kolonu ispred sebe, pazeći se da nitko ne zaostane i uvijek spreman trčati u bilo kojem smjeru te zaštititi cijeli čopor. Kod ljudi je obratno. Najjači (često i najsebičniji) su na početku, a najslabiji su na kraju kolone koje uglavnom vođa i ne primjećuje kada ih izgubi. Bilo bi dobro da čovjek uči od vuka kako se postaje vođa.
